Pjer i Žan
VII
U kolima, kad su se vraćali, svi su ljudi, sem Žana, drijemali. Bosir i Rolan klonuli bi svakih pet minuta na suśedovo rame, koje ih je jednim pokretom odbijalo. Oni bi se tada ispravili, prestali da hrču, otvorili oči, promrndžali „divno vrijeme”, i gotovo odmah se prevrnuli na drugu stranu.
Kad su ušli u Avr, spavali su tako duboko da su se s teškom mukom rasanili, a Bosir je čak
odbio da ide u Žanov stan đe ih je čekao čaj. Morali su ga ostaviti pred njegova vrata. Mladi advokat je trebalo prvi put da noći u svom novom stanu; i neka velika, pomalo đetinjasta radost, obuze ga najedanput, što će baš to veče da pokaže svojoj zaručnici stan u kojem će uskoro stanovati. Služavka bješe otišla, pošto je gospođa Rolan izjavila e će sama zagrijati vodu i poslužiti čaj, jer, bojeći se vatre nije voljela da mlađi ostaju dugo. Osim nje, njenog sina i radnika, niko još ne bješe ušao, da bi kod ostalih kad vide koliko je sve lijepo iznenađenje bilo potpuno.
Žan u predsoblju zamoli goste da malo pričekaju. Htio je da upali svijeće i lampe, te ostavi u mraku gospođu Rozemili, oca i brata. Zatim širom otvori velika dvokrilna vrata i reče: „Izvolite!”
Staklena galerija, osvijetljena polijelejem[6] i šarenim lampama, koje bjehu skrivene među palmama, kaktusima i cvijećem, izgledala je na prvi pogled kao neka pozorišna dekoracija. Svi se iznenadiše. Zadivljen ovim bogatstvom, Rolan povika: „Đavo ga izio!” obuzet željom da zapljeska rukama kao pri apoteozama.
Zatim uđoše u prvi salon, mali, obložen, kao i fotelje, materijom boje starog zlata. Veliki salon za primanje, sasvim prost, bljedoružičaste boje, izgledao je veoma otmeno. Žan śede u naslonjaču pred sto koji je bio pretrpan knjigama, i ozbiljnim, malo neprirodnim glasom poče:
– Da, gospođo, zakon je jasan, i sa pristankom koji sam vam dao, ja sam potpuno uvjeren da će stvar o kojoj smo govorili još prije tri mjeseca biti povoljno riješena.
On pogleda gospođu Rozemili, koja se smiješila gledajući gospođu Rolan; a gospođa Rolan uze je za ruku i stisnu je. Žan, blažen, stade podskakivati koa kakvo đače i uzviknu:
– Kako je zvučan! Ovaj bi salon bio odličan za sudnicu.
On stade deklamovati:
– Kad bi sama čovječnost, kad bi urođeno ośećanje naklonosti koju ośećamo prema svakom bolu trebalo da bude povod za oslobođenje za koje vas molimo, mi bismo, gospodo porotnici, apelovali na vaše milosrđe, na vaše očinsko i čovječansko srce; ali mi imamo na našoj strani pravo i mi ćemo pred vama pokrenuti jedino pitanje prava . . .
Pjer je gledao ovaj stan, koji je mogao biti njegov, i ljutio se zbog đetinjarija svoga brata, koji mu je zaista izgledao isuviše ograničen i siromašan duhom.
Gospođa Rolan otvori jedna vrata desno.
– Ovo je spavaća soba – reče.
Ona bješe unijela svu svoju materinsku ljubav da je lijepo namjesti. Tapet je bio od ruanskog kretona[7], koji je imitirao staro normandsko platno. Jedna slika u stilu Luja XV – pastirka u jednom medaljonu koji su zatvarali spojeni kljunovi dvaju goluba – davala je prijatan izgled zidovima, zavjesama, postelji i naslonjačama.
– Ovo je baš lijepo – reče gospođa Rozemili, koja se malo uozbilji kad uđe u ovu sobu.
– Dopada li vam se? – upita Žan.
– Osobito.
– Da znate samo kako mi je to milo!
Oni se pogledaše za časak, sa puno povjerljive nježnosti u očima. Međutim, ona se snebilavala malo, bila je malo zbunjena u ovoj sobi, koja je trebalo da bude njena bračna soba. Čim je ušla, primijetila je da je postelja vrlo široka, prava supružnička postelja, koju je izabrala gospođa Rolan predviđajući i želeći skoru ženidbu svoga sina; a ta materinska pažnja godila joj je, i kao da joj je govorila da su je očekivali u porodici.
Kad su se vratili u salon, Žan naglo otvori lijeva vrata i oni opaziše okruglu trpezariju sa tri prozora, ukrašenu kao kakva japanska lampa. Majka i sin bjehu u nju unijeli svu svoju maštu. Sa svojim namještajem od bambusa, porcelanskim figurama i vazama, svilom pokrivenom zlatnim šljokicama, providnim zavjesama na kojima su staklena biserna zrna izgledala kao kapljice vode, lepezama, prikucanim po zidova da drže materiju, sa svojim paravanima, sabljama, maskama, ždralovima načinjenim od pravog perja, sa svima sitnicama od porcelana, drveta, hartije, slonove kosti, sedefa i bronze, ova soba imala je pretenciozan i neprirodan izgled, kakav nevješte ruke i neznalačke oči daju stvarima za koje treba više umjetnosti, ukusa i umjetničkog vaspitanja. Njoj su se, međutim, najviše divili. Jedini se Pjer ograđivao, sa malo gorke ironije, koja je vrijeđala njegovog brata.
Na stolu su bile čitave piramide voća, a kolači su se dizali kao kakvi spomenici. Niko nije bio gladan. Voće se više sisalo, a kolači više grickali nego jeli. Poslije jednog časa gospođa Rozemili zamoli za dopuštenje da ide. Bi riješeno da je čiča Rolan otprati do kuće i da odmah pođe s njom, a gospođa Rolan da, u odsustvu služavke, bači svoj materinski pogled po stanu, da joj sin ne bi ni u čemu oskudijevao.
– Treba li da se vrnem po tebe? – upita Rolan.
Ona malo oklijevaše, pa odgovori:
– Nemoj, stari, lezi ti. Pjer će me vratiti.
Čim odoše, ona pogasi svijeće, zatvori kolače, šećer i likere u jedan orman, od koga je ključ dala Žanu; zatim ode u spavaću sobu, razmjesti postelju, viđe je li boca napunjena svježom vodom i prozor dobro zatoren. Pjer I Žan bjehu ostali u malom salonu, Žan još uvrijeđen kritikovanjem njegovog ukusa, a Pjer sve razdraženiji što vidi brata u ovom stanu. Obojica su, ne govoreći ništa, śeđeli i pušili. Odjednom Pjer ustade:
[6] Polijelej – veliki svijećnjak koji je uobičajeno obješen o strop na sredini crkve mada se može naći i raskošnim dvoranama ili kućama.
[7] Kreton – jaka, čvrsto apretirana pamučna tkanina (za zavjese, navlake na pokućstvu i sl.)
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst