Pjer i Žan
Odjednom Rolan povika:
– Gle, evo i gospođe Rolan!
Ona bješe u prvi mah ostala sama s Pjerom, na brijegu, jer ni ona ni on nijesu marili da se zabavljaju trčanjem po stijenama i brčkanjem po barama; međutim, ustezali su se da ostanu zajedno. Ona se bojala njega, a njen sin se bojao i nje i samog sebe, bojao se svoje surovosti koju nije mogao da savlada.
Śeli su tako jedno pored drugoga na šljunak. Pod sunčevom toplotom, koju je blažio morski povjetarac, pred prostranim i divnim horizontom plave vode koja se prelivala kao srebro, oboje su istovremeno pomislili: „Kako bi nekad ovđe bilo lijepo!”
Ona se nije usuđivala da oslovi Pjera jer je znala da bi joj on odgovorio osorno; a on se nije usuđivao da oslovi majku jer je takođe znao da bi to, i protiv njegove volje, učinio surovo.
Vrhom svoga štapa on je šarao po oblom šljunku, prevrtao ga i udarao po njemu. A ona je, neodređenog pogleda, uzela tri- četiri sitna bjelutka koje je lagano i mehanički prebačala iz ruke u ruku. Zatim njen neodlučni pogled, koji je bludio pred njom, spazi usred alga njenog sina Žana, koji je lovio sa gospođom Rozemili. Ona ih je pratila pogledom, motrila je na svaki njihov pokret i sa materinskim nagonom naslutila da ne razgovaraju kao svaki dan. Viđe ih kako su su nagli kad su se ogledali u vodi, kako stoje jedno naspram drugog kad su ispitivali svoja srca, zatim kako su se popeli i śeli na stijenu da se obećaju jedno drugome.
Njihove siluete izdvajale su se sasvim jasno, kao da su same na obzorju i, u ovom širokom prostoru neba, mora i stijena, dobijale su izgled nečega velikog i simboličkog. I Pjer je gledao i odjednom se sa njegovih usana ču neki suv smijeh.
Gospođa Rolan ga upita, ne okrećući se:
– Šta ti je?
On se neprestano smijao.
– Učim se. Učim kako se čovjek sprema da postane rogonja.
Ona planu gnjevom, uvrijeđena ovom riječi, ogorčena što je mislila da razumije.
– Za koga ti to kažeš?
– Pa za Žana! Veoma je smiješno kad ih čovjek ovako gleda.
Ona promrmlja tihim glasom, koji je drhtao od uzbuđenja:
– Oh, Pjere, kako si svirep! Ta žena je oličena čestitost. Tvoj brat ne bi mogao naći ništa bolje.
On udari u još jači smijeh, smijeh usiljen i isprekidan.
– Ha! Ha! Ha! Oličena čestitost . . . Sve su žene oličena čestitost . . . a njihovi muževi svi rogonje. Ha! Ha! Ha!
Ona ne odgovori ništa, već ustade, siđe živo niz šljunčanu stranu i, s opasnošću da se omakne, da upadne u kakvu rupu skrivenu u travi, da slomi nogu i ruku, ode, gotovo potrča, pravo ispred sebe, preko bara, ne videći ništa, ka svome drugom sinu.
Kad viđe da dolazi, Žan uzviknu:
– No, mama, jesi li se odvažila?
Ona mu ne odgovori nego ga ščepa za ruku, kao da mu je šćela reći: „Spasi me, brani me.” On viđe njenu uzbuđenost i veoma začuđen reče:
– Tako si blijeda! Šta ti je?
Ona prošapta:
– Umalo nijesam pala, uplašila sam se na ovim stijenama.
Na to je Žan povede, pridrža, objašnjavajući joj lov, da bi je zainteresovao. Ali, kako ga ona nije slušala, a kako je ośećao neodoljivu potrebu da se nekome povjeri, on je odvede malo dalje i reče joj tišim glasom:
– Pogodi šta sam uradio?
– Ali . . . ali . . . ne znam
– Pogodi.
– Ne. . . ne znam.
– Rekao sam gospođi Rozemili da želim da se oženim njome.
Ona ne dgovori ništa, jer joj je u glavi toliko zujalo, a pamet joj je bila toliko pomućena da je jedva razumijevala. Ona ponovi:
– Da se oženiš?
– Da, jesam li dobro uradio? Je li da je lijepa?
– Da . . . lijepa je . . . dobro si uradio.
– Ti mi, dakle, odobravaš?
– Odobravam.
– Kako to čudno kažeš! Rekao bi čovjek da . . . da . . . nijesi zadovoljna.
– Jesam . . . zadovoljna sam.
– Stvarno?
– Stvarno!
I da mu to pokaže, ona ga zagrli i poljubi usred lica, toplim materinskim poljupcem. Kad ubrisa oči u kojima su blistale suze, ona spazi tamo na obali jedno tijelo, opruženo potrbuške, kao leš, s licem k zemlji; to je bio onaj drugi – Pjer – koji je razmišljao, očajan.
Ona na to odvede svog malog Žana još dalje, do same vode, i oni počeše opširno da govore o ovoj ženidbi, koja joj je ležala na srcu. Plima ih oćera do lovaca, kojima se pridružiše, pa zatim svi iziđoše na obalu. Probudiše Pjera, koji se pravio da spava, pa odoše na večeru koja potraja veoma dugo, zalivena sa mnogo vina.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst