Pjer i Žan
IV
Ovaj duboki san, koji je plivao u šampanjac i šartrez, bez sumnje ga je umirio i stišao , jer se probudio veoma raspoložen. Dok se oblačio, ocjenjivao je, mjerio i ukratko ponavljao svoja jučerašnja uzbuđenja, trudeći se da jasno i potupno predstavi njihove stvarne uzroke, lične i spoljašnje.
Bilo je doista moguće da je kelnerici pala na pamet ružna misao, prava misao jedne kastigulje, kad je čula da je samo jedan sin Rolanov naslijedio nekog nepoznatog čovjeka; ali zar ta stvorenja ne sumnjuče uvijek sve poštene žene, mada za to nemaju nimalo osnova? Zar ih čovjek ne čuje kako, čim otvore usta, klevetaju, vrijeđaju, iznose na rđav glas sve one za koje pogađaju da im se nema šta prebaciti? Kad god se pomene pred njima kakva poštena žena, one se ljute kao da ih čovjek vrijeđa i dovikuje: „Ah! Znam ja te tvoje udate žene, krasne su one! Imaju više ljubavnika nego mi, samo ih kriju jer su licemjerne. Ah, da, krasne su one!“
U svakoj drugoj prilici on zaista ne bi razumio, pa ni pomislio da iko može ovako što reći o njegovoj sitoroj majci, tako dobroj, skromnoj i čestitoj! Ali, dušu mu je bunila zavist koja je uzavrela u njemu. Njegov prenadraženi duh, koji je, i protiv njegove volje, tako reći vrebao sve što bi moglo škoditi njegovom bratu, pripisivao je, možda, ovoj kelnerici gadne namjere koje ona nije imala. Moguće je bilo da je sama njegova slobodna, drska i podmukla uobrazilja, kojom nikako nije vladao i koja je stalo izmicala njegovoj volji, odlazila u beskrajnu vasionu misli i, pođekad donosila iz nje grešne i sramne misli, koje je krila u dno njegove duše, u najskrivenije kutove, kao kakvu kradenu stvar; moguće je bilo da je samo ta uobrazilja stvorila i pronašla ovu strašnu sumnju. Njegovo srce, njegovo sopstveno srce, imalo je svakako tajne za njega; i nije li to ranjeno srce našlo u ovoj gnusnoj sumnji sredstvo da liši njegovog brata nasljeđa, na kojem mu je zavidio? Sad je podozrijevao na samoga sebe, ispitujući sve tajne svoje duše, kao što pobožni ljudi ispituju svoju savjest.
Gospođa Rozemili, mada je bila ograničenog razuma, imala je ipak takta, uviđavnosti i ženama urođeno oštro čulo ośećanja. Međutim, njoj ova misao ne bješe pala na pamet, jer je sa savršenom bezazlenošću pila za pokoj duše Marešalove; a to ne bi učinila da se nje kosnula i najmanja sumnja. Sad se više nije dvoumio; njegovo nehotično nezadovoljstvo zbog nasljeđa koje je njegov brat dobio i topla ljubav prema materi raspalili su njegovo nespokojstvo, dostojno poštovanja, ali prećerano.
Kad je došao do ovog zaključka, ośeti se zadovoljan kao da je učinio kakvo dobro djelo i riješi se da se pokaže ljubazan prema svima, pa čak i prema ocu, čije su ga manije, budalasta tvrđenja, prostačke misli i očevidno slavb umne sposobnosti neprestano jedile.
Došao je navrijeme za ručak i zabavljao je cijelu porodicu svojim šalama i svojim raspoloženjem.
Očarana majka mu reče:
– Pjer moj, ti i ne slutiš kako si prijatan i duhovit samo kad hoćeš.
A on je govorio, zbijao šale i zasmijavao oštroumno slikajući njihove prijatelje. Bosir mu je služio za nišan, a pomalo i gospođa Rozemili; ali, smotreno, ne suviše pakosno. Gledajući brata, pomišljao je: „Ta brani je, glupane; zaludu si bogat, ja ću te bačiti u śen kad god budem htio.“
Pri kafi, reče ocu:
– Treba li ti danas „Biser“?
– Ne, sine.
– Mogu li ga uzeti sa Žan- Barom?
– Možeš dokle oćeš.
On kupi jednu dobru cigaru u prvoj prodavnici na koju je naišao i veselo ode u pristanište.
Posmatrao je vedro, svijetlo i plavo nebo, koje je hladio morski povjetarac. Mornar Papagris, zvani Žan- Bar, spavao je u čamcu, koji je svaki dan, kad jutrom ne odu u ribolov, u podne morao biti spreman za polazak.
– Nas ćemo dvojica, stari – uzviknu Pjer.
On siđe niz gvozdene stepenice na keju i skoči u čamac.
– Koji je vjetar – zapita on.
– Neprestano istočni, gospodine Pjere. Na more je dobar povjetarac.
– Onda, na put, stari!
Oni razviše jedro, izvukoše lenger, i oslobođeni čamac stade lagano da klizi duž nasipa, po mirnoj vodi u pristaništu. Slab povjetarac, koji je dolazio iz ulica, padao je po vrhu jedra tako blago da se nije ni ośećao, pa se činilo da je „Biser“, zadahnut sopstvenim životom, životom čamca, gonjen nekom tajanstvenom silom, koja je bila skrivena u njemu. Pjer je uzeo krmu i, sa cigarom u zubima, noga opruženih na klupi, gledao je poluzatvorenim očima zbog jake sunčeve svjetlosti, kako pored njega prolaze katranom premazani direci za razbijanje talasa.
Kad stigoše do kraja śevernog nasipa, koji ih je zaklanjao, i iziđoše na otvoreno more, svježiji povjetarac kao neko hladno milovanje, pređe preko lica i ruka doktorovih i ispuni mu grudi, koje se s dubokom uzdahom raširiše da ga se nagutaju, i nadimajući mrko platno, koje se zaobli, naže „Biser“ i krenu ga življe.
Žan-Bar odmah diže prednje jedro, koje je izgledalo kao neko krilo, pa u dva koraka pređe na zadnji kraj i odriješi zadnje jedro, privezano za katarku. Onda se čamac naglo nakrenu i pođe svom svojom brzinom, a duž njegovih bokova začu se prijatno i živo žuborenje vode, koja je ključala i promicala.
Kljun je parao more kao ralo na plugu, a dignuti talasi, laki i bijeli od pjene, zaobljavali su se i padali kao što pada crna i teška zemlja pooranih polja. Pri svakom talasu – oni bjehu kratki i česti – čamac bi se potresao od kljuna do krme, koja je podrhtavala u Pjerovoj ruci; a kad bi vjetar, za nekoliko trenutaka, dunuo jače, talasi bi se peli do ivice čamca, kao da su šćeli da ga napune. Jedan vapor za ugalj iz Liverpula stojao je na lengeru i čekao plimu; oni ga obiđoše sa zadnje strane, razgledaše, jedan za drugim, sve brodove u pristaništu, pa se, potom, malo više udaljiše da vide cijelu obalu.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst