Pjer i Žan
III
Śutradan, doktor se probudi sa čvrstom odlukom da se obogati.
Ovu odluku donosio je već više puta, ali nikad nije nastojao da je ostvari. U početku svakog novog pothvata nada da se brzo obogati održavala je njegov trud i njegovo samopouzdanje do prve smetnje, do prvog neuspjeha, poslije kojeg je udarao novim putem.
Razmišljao je ležeći u postelji među toplim ponjavama. Mnogi su ljekari postali milioneri za kratko vrijeme! Bilo je dovoljno malo umiješnosti, jer je u toku svojih studija mogao da ocijeni najslavnije profesore i nalazio je da su neznalice. On je svakako vrijedio koliko i oni, ako ne i više. Kad bi mu, na neki način, pošlo za rukom da pridobije uglednu i bogatu klijentelu u Avru, mogao bi lako da zarađuje po sto hiljada franaka godišnje. I on stade tačno da sračunava sigurnu zaradu. Prije podne bi išao kod svojih bolesnika. Ako bude prośečno imao samo po deset bolesnika na dan i uzimao od svakog po 20 franaka, zarađivaće najmanje šezdeset i dvije hiljade franaka, pa i svih sedamdeset i pet hiljada godišnje, jer je broj od deset bolesnia sigurno manji nego što će ih biti u stvari. Popodne bi primao u svom kabinetu prośečno po deset drugih bolesnika, što po deset franaka čini trideset i šest hiljada franaka. Eto okrugle sume od sto dvadeset hiljada franaka. Stari klijenti i prijatelji, koje bi pośećivao za deset, a primao za pet franaka, možda bi malo krnjili ovu sumu, koju bi naknadio konzilijumima i raznim drugim sitnim prihodima, koje donosi ova vrsta zanimanja.
Ništa lakše nego postići to vještom reklamom, bilješkom u „Figaru”, kako pariski naučni krugovi obraćaju pažnju na njega, prate čudesna liječenja koja preduzima mladi i skromni naučnik iz Avra. I on bi bio bogatiji nego njegov brat, bogatiji i slavan, i zadovoljan sobom, jer bi za svoje bogatstvo imao da zahvali samo sebi; pokazao bi se plemenit prema svojim starim roditeljima, koji bi se ponosili njegovom slavom. Ne bi se ženio, ne hoteći nipošto da optereti svoj život jednom jedinom i dosadnom ženom, nego bi birao za ljubavnica svoje najljepše klijentkinje.
Bio je toliko siguran u uspjeh da skoči iz postelje kao da je htio odmah da ga se dočepa, obuče se i pođe da potraži po varoši kakav udoban stan.
Tumarajući kroz ulice, razmišljao je kako su sitni uzroci koji opredjeljuju naše postupke. Mogao je i trebalo je još prije tri neđelje da donese ovu odluku, koja se najedanput rodila u njemu, bez subnje, usljed nasljeđa njegovog brata.
Zadržavao se pred vrata na koja su visile objave kojima je davano na znanje da se izdaje bilo lijep, bilo otmen stan; objave bez ikakvog pridjeva uvijek je sa preziranjem ostavljao. Onda bi oholo pregledao stan, mjerio visinu tavanice, ucrtavao u svoj bilježnik raspored stana, prolaze, položaj izlaza, govorio je da je ljekar i da mnogo prima. Tražio je da su stepenice široke i da se drže čisto; naravno, nije mogao ići iznad prvog sprata.
Pošto je pribilježio sedam ili osam adresa, i zapisao do dvije stotine obavještenja, on se vrati na ručak zakasnivši četvrt časa. Još u predsoblju je čuo zveket tanjira. Ručali su dakle, bez njega? Zašto? Nikad u kući nijesu bili tako tačni. To ga uvrijedi i naljuti, jer je bio veoma ośetljiv. Čim uđe, Rolan mu reče:
– Ajde, Pjere, požuri, đavole! Znaš e ćemo u dva časa kod bilježnika. Danas nemamo vremena za gubljenje.
Doktor poljubi majku, rukova se s ocem i bratom, i śede ne rekavši ništa; zatim uze iz činije na sredini stola kotlet koji su ostavili za njega. Kotlet je bio hladan i suv. Mora da je bio najgori. Pjer pomisli: mogli su ga ostaviti na vatri dok on ne dođe, a ne da toliko izgube glavu, da potpuno zaborave dugog, starijeg sina. Razgovor, prekinut njegovim dolaskom, nastavi se tamo đe je bio preśečen.
– Evo šta bih ja odmah uradila – govorila ja Žanu gospođa Rolan. – Uselila bih se u otmen stan i tako da padne u oči, izlazila bih u društva, jahala bih i izabrala bih jedan ili dva zanimljiva slučaja da ih branim kako bih stekla glas u sudu. Bila bih advokat zato što to volim da budem, advokat koga bi veoma mnogo tražili. Hvala bogu, sad si materijalno osiguran i, ako uopšte budeš nešto radio, to će biti zato da ne izgubiš plod svojih studija i zato što svaki čovjek treba da radi.
Čiča Rolan, koji je žulio krušku, reče:
– Ajde đa’le! Da sam na tvoje mjesto, kupio bih jedan lijep čamac, jedan kuter kakve imaju naši piloti. S njim bih išao čak do Senegala.
I Pjer dade svoje mišljenje. Skupa uzevši, bogatstvo ne čini moralnu, intelektualnu vrijednost jednog čovjeka. Kod ljudi osrednje pameti ono je samo uzrok pada, dok je, naprotiv, moćna poluga u rukama pametnih. Ovi su, uostalom, rijetki. Ako je Žan zaista čovjek iznad ostalih, moći će to da pokaže sad kad je materijalno obezbijeđen. Ali, morao bi da radi sto puta više nego što bi inače radio. Nije glavno voditi parnice za ili protiv udovica i siročadi, i strpati u džep toliko i toliko zlatnika za svaku dobijenu ili izgubljenu parnicu, nego postati ugledan pravnik, luča prava.
I on pridodade zaključak:
– Kad bih ja imao novaca, ja bih se naśekao leševa!
Čiča Rolan sleže ramenima:
– Svašta ćeš čut! Najpametnije je da čovjek lijepo proživi! Mi nijesmo marva nego ljudi. Kad se čovjek rodi siromah treba da radi; e pa tim gore za njega, neka radi; ali kad ima prihoda, đavole, onda je budala ako propada radeći.
Pjer odgovori s visine:
– Naši nazori nijesu isti. Ja u svijetu poštujem samo znanje i pamet, sve ostalo je za preziranje.
Gospođa Rolan se neprestano trudila da stiša stalne sukobe između oca i sina, ona skrenu razgovor na neko ubistvo, koje je prošle neđelje učinjeno u Bolbek- Noantou. Svi se odmah upuštiše u pretresanje okolnosti pod kojima je zločin sproveden, i njihovu pažnju privuče zanimljiva groza, ona privlačna tajanstvenost zločinstva, koja čak i kad je niska, sramna i odvratna, vrši na ljudsku radoznalnost neki čudnovat i neobičan uticaj.
Čiča Rolan je, međutim, vadio s vremena na vrijeme svoj časovnik.
– E – reče – treba već da pođemo
Pjer se podrugljivo nasmija:
– Još nije ni jedan. Zaista, nije bilo potrebno da ijem hladan kotlet.
– O li i ti kod bilježnika?
On odovori hladno:
– Ja? Ne, što ću? Moje je prisustvo sasvim izlišno.
Žan je ćutao kao da se sve to njega ništa ne tiče. Kad je bila riječ o ubistvu u Bolbeku, on je, kao pravnik, iznio nekoliko misli i razvio nekoliko razmatranja o zločinima i zločincima. Sad je ponovo ćutao; ali njegovo svijetlo oko, živo rumenilo njegovih obraza, pa čak i sam sjaj njegove brade, sve to kao da je kazivalo koliko je srećan.
Po odlasku svojih, Pjer, ponovo sam, nastavi svoje jutrošnje pregledanje stanova za izdavanje. Pošto se dva- tri časa peo i silazio po stepenicima, nađe najzad na Bulevaru Fransoa I nešto lijepo: veliki mezanin sa dva ulaza sa dvije razne ulice, dva salona, staklenu galeriju po kojoj bi se bolesnici čekajući na red šetali usred cvijeća, i divnu trpezariju sa pogledom na more.
U trunutak kad ga šćede uzeti, zadrža ga cijena od tri hiljade, jer je trebalo unaprijed platiti tromjesečnu kiriju, a on nije imao ni pare.
Mala imovina njegovog oca jedva je donosila osam hiljada franaka dohotka, a Pjer je prebacivao sebi da je svoje roditelje često dobodio u nepriliku svojim dugim oklijevanjem u izboru struke, svojim pokušajima koje je često napuštao i svojim neprestanim mijenjanjem studija. On, dakle, ode, obećavši e će za dva dana dati odgovor, i dođe na misao da zamoli brata za ovu tromjesečnu kiriju, ili čak i šestomjesečnu, dakle za hiljadu i pet stotina franaka, čim Žan bude primio nasljeđe.
„To će biti zajam samo za nekoliko mjeseci. Vratiću ga možda još prije nego što protekne godina. Uostalom, to je sasvim prirodno, i on će to rado učiniti za mene.”
Kako još nije bilo četiri časa, a nije imao ništa da radi – ama baš ništa – Pjer ode u park i śede; dugo je ostao na klupi, ništa ne misleći, očiju uprtih u zemlju, obrvan dosadom koja se pretvorila u očajanje.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst