Okovani Prometej

prometejSvijet ovaj, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvek bio i jeste i biće vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. – Heraklit

Sinoć je u CNP-u, u okviru ovogodišnjeg FIAT-a, izveden Eshilov ,,Okovani Prometej” u produkciji Nacionalnog turskog teatra iz Skoplja. Glavne uloge su tumačili Selpin Kerim, Dženap Samet, Suzan Akbelge, Neat Ali, Aksel Mehmet i Osman Ali. Režirajući starogrčku predstavu na turskom jeziku Dejan Projkovski je dao svoj doprinos za kulturološko pomirenje dvije nacije koje imaju dugu istoriju ratova. Turska okupacija Grčke je doprinijela znatnom oštećenju antičkih spomenika  a izvedba starogrčkog dramskog komada na turskom pokazuje diplomatsku stranu umjetnosti.

Što se tiče umjetničkog koncepta predstave, na samom početku upada (da ne kažem ubada) u oči sličnost sa ,,Posvećenjem proljeća” Pine Bausch. Pozornica je postavljena zemljom na koju spava glavni junak a koreografski elementi grupe koja predstavlja i Silu i Okeanide odnosno hor, takođe očituju sličnosti i na momente istovjetnost sa koreografijom Pine Bausch. Isto važi i za borbu Prometeja kao i za čin zasipanja istog lopatama zemlje. Nepobitna je sličnost sa nekim segmentima Pininih koreografija koje je Wim Wenders integrisao u svoj film ,,Pina”.

Iako je osnovni koncept preuzet od Plesnog teatra P. Bausch, Projkovski je pokazao odlično poznavanje Hipokratove podjele ljudskog karaktera na četiri temperamenta. Štaviše, koristeći se Pininim konceptom uspio je da kreira interesantnu igru četiri elementa: vatre, vazduha, vode i zemlje. Režiseri obično koriste podjelu na četiri elementa tako što ih personifikuju u četiri glavna junaka. U tom maniru je režirana i ,,Fantastična četvorka” ali i ,,Hronika Narnije: lav, vještica i ormar”. Međutim, u ,,Okovanom Prometeju” četiri elementa su predstavljena bukvalno kroz vatru, vazduh (u vidu zviždanja hora ali i sviranja flaute), vodu i zemlju. Elementi su na taj način poslužili kao boje na paleti koje je Projkovski koristio za oslikavanje likova. Namjernim korišćenjem zemlje umjesto vode da bi se gasila vatra, publici je dat prvi ,,znak” da potraži dublje značenje.

U prvom planu je postavljena vatra, kao simbol slobode koju Vlast gleda da uguši zatrpavajući je zemljom. Dualizam između pozitivne i negativne strane koleričnog temeperamenta oličen je u Prometejevom prkosu protiv osvetničke snage Zevsa. Zemlja je predstavljena kao element koji oslikava neslobodu, intertnost ljudskog duha. Umivanje vodom je poslužilo kao simboličan čin tj. prvi korak u napuštanju neslobode.

Premda je ,,Okovani Prometej” aktuelan obrazac ponašanja društva prema slobodnom pojedincu, nije uvedena nikakva modernizacija odnosno postavljanje drame u kontekst današnjice. Izlazak Prometeja sa scene koji je označio kraj predstave se može shvatiti kao pokušaj da se nagovijeste sačuvani fragmenti Eshilove drame ,,Oslobođeni Prometej”.

Kao glavni nedostatak u današnjem izvođenju antičkog teatra pokazao se i u slučaju sinoćnje predstave, izostanak katarze. Publika je reagovala pozitivno i glumačka ekipa je ispraćena dugim aplauzima ali do neke vrste (samo)spoznaje u vidu šokiranosti, suznih očiju ili sličnog nije došlo jer je izazvati katarzu kod modernog, otuđenog čovjeka neuporedivo teže nego kod antičkog. Kako osvijestiti jednog npr. crnogorskog građanina? Koja dramska sredstva bi pomogla da on shvati da je hrišćanin i građanin možda samo formalno dok suštinski živi po mitološkim obrascima? Kako ga izvesti iz mraka mitološkog života u svjetlost građanskih sloboda? Nije potrebno dalje otići od mita o Prometeju da bi se oslikala mentalna pozicija prosječnog Crnogorca prema vlasti. Dakle, u Eshilovoj drami Prometej kaže da će Zevs, odnosno vrhovna vlast samu sebe uništiti. Prosječni Crnogorac se, kao i antički čovjek, ponaša (ne)svjesno tačno po ovom obrascu. On nema hrabrosti da oslobodi arhetip Prometeja u sebi i time odbija da se ponaša kao građanin. ,,Zašto se ikome zamjerati kada će oni sami sebe srušit’?” – pita se on. To nezamjeranje je vodilo tome da se u posljednjih 20 godina (ako ne i više) nije izvela nijedna predstava koja otvoreno poziva na revolucionarno razmišljanje, uz nekoliko izuzetaka koji se na prstima jedne ruke mogu prebrojati. Ni FIAT nije uspio da prvi ponese ,,vatru nove misli”. Dugo iščekivana predstava ,,A gdje je revoluciija, stoko?” otkazana je. Činjenica da je FIAT finansiran od strane Ministarstva kulture, Glavnog grada kao i državne firme Telekom, po svoj prilici je bila dovoljan pokazatelj da nisu uspjeli da stvore nezavisan festival i da u skladu sa tim neke predstave moraju da se otkažu iz ”tehničkih” razloga.

 

 

Milica Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4284

Objavio dana Sep 12 2015. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV