”O miševima i ljudima” sa Barskog ljetopisa

Džona Stajnbeka, odnosno Štajnbeka, kao malo kojeg pisca krasi jednostavnost i rasterećenost kojom jasno razvija živote svojih junaka. Upoznaje nas sa svojim junacima vrlo neposredno – više po onome što čine nego po onome što su činili ili odakle su potekli. Bez mnogo okolišanja i u svega nekoliko poteza to mu polazi za rukom. Tako je sa djelom ‘O miševima i ljudima’.

Povijest o dvojici ljudi koji su jedan na drugog osuđeni. Bez čvrste svijesti o minulom životu, oni žive u sadašnjem trenutku i mukotrpnim radom krče sebi put, kroz život. Odsustvo pamćenja najjasnije se odražava u u mentalnom sklopu umno zaostalog, dobroćudnog “diva” Lenija Smola. Izbor za ovakvog junaka nije nimalo slučajan – u njemu se jasno odslikava zadnja faza života američkog sna koji je u tridesetim godinama minulog vijeka doživio potpuni krah. Biti Amerikanac dotad je značilo odvažiti se i otarasiti se cjelokupne prošlosti i stremiti vlastitoj slobodi i prostoj sreći. U samom djelu se naglašava motiv doma, koji junake vuče naprijed. To je mjesto odakle ‘možemo da oćeramo koga oćemo’. Štaviše, ova naivna umna konstrukcija koja je udarila temelje današnje Amerike i dan danas se koristi za pravdanje svakojakih nepočinstava. Upravo, o rastakanju toka prvobitnih okvira se vodi glavna riječ.

Leni Smol nikakve svijesti nema – samo bespogovornu vjeru i priglupu nadu. Jedino što njega goni naprijed je nasušna potreba za ostvarenjem sna, koji mu stalno ponavlja njegov prijatelj Džodž, čija vjera iz dana u dan vene. Lenijeva ljubav se svodi na bolesnu opsjednutost mekanim stvarima koje razara, usljed ogromne fizičke snage koju ne može, svojim mozgom, da kontroliše. Upravo ona njega i njegovog druga uvodi u glavne nevolje.

Prva primjedba koja se spontano nameće je što glumci, tačnije likovi u ovoj predstavi Dina Mustafića, u organizaciji Barskog ljetopisa i Gradskog pozorišta, nijesu podobni Štajnbekovim junacima. Ni po spoljašnjem opisu niti po ponašanju. Prije svega ovo se odnosi na glavne junake: Džordža Miltona i Lenija Smola. U romanu su nam predstavljeni kao izrazito oprečnih spoljašnjosti – Džordž je sitne ali jake građe dok mu je drug grmalj nevjerovatne skoposti. Upravo taj kontrast njihovih pojava je vrijedna uputa u njihov odnos. Štajnbekovi junaci su iz jednog komada: sva što imaju u sebi, vidi se na površini,  njihov izgled je bitan odraz njihove duše. Mustafić na ovo nije obratio ni najmanju pažnju. Nas su dočekali Mišo Obradović kao Džordž i Miloš Pejović kao Leni. Osim toga Kendi,  u izvornom tekstu nemoćni starac otkinute ruke, koji je jedva izmolio poslodavca zadrži kakav-takav radni odnos jer je cio vijek proveo satirući se od rada, kod Mustafića je vižljasti starčić koji skakuće unaokolo.

Šta su gledaoci predstave “O miševima i ljudima” viđeli? Prvo ide uvodna scena konaka u prirodi usljed mukotrpnog cjelodnevnog pješačenja tokom kojeg ih dočekuje noć. Traljavo, rastegnuto, neuvjerljivo. Pred gledaocima su postavljeni glumci koji gledaju da utuku vrijeme namijenjeno za izgovaranje replika. Umjesto da nas uvedu u radnju komada, prvi momenti na sceni samo su smarali. Likovi su besciljno bauljajali. To je vidno i u scenama “mukotrpnog rada” na osnovu kojih slobodno možemo reći da reditelj nije napravio minimalni napor da vidi koja to rabota čini dan ovih junaka. Isto se vidi u sceni tuče koja je slabo zamišljena: nekakva stilizovana borba, koja nema veze sa tehnikama iz boksa, koje navodno Karli pośeduje, i metež koji se neuvjerljivo uspostavlja i razilazi na sceni. Slično važi i za scenu đe Leni nehotice ubija Karlijevu ženu, što predstavlja nagli preokret u djelu. Samo vidimo histerično džaveljanje dok se neukroćenoj Lenijevoj snazi, koja ubija ženu, ne pridaje nikakva važnost.

Viđeli smo stilizovane radnike koji obavljaju nekakve besciljne rabote. Sekaju nekakve vreće koje potom bačaju neđe, crnac Kruks (Crooks, što znači Grbavi ili Grbo), ovđe poznat kao ‘Krivi’, nekakvim čekićem bije sedlo u isto mjesto dok Karlijeva žena, koja isključivo pod tim imenom slovi u djelu, pere nešto. Sve u svemu posao koji ne odgovara stvarnim zaduženjima u koje smo mogli imati bar kakav-takav uvid. Tokom svh poslova, likovi iz predstave pjevaju radničke pjesme koje su maltene jedini savjesno urađeni element ovog komada. 

Tumači glavnih junaka nijesu se pokazali na visini zadatka. Osobito Mišo Obradović u liku Džordža Miltona. Usljed nedovoljno uvjerljivog nastupa, pribjegao je ustaljenim glumačkim klišeima. Ovo je moguće i jedan od njegovih najgore iznešenih glumačkih zadataka. Miloš Pejović s druge strane je uradio dosta solidan posao uzimajući da je imao veoma tešku ulogu. Ipak, nije u cjelosti uspio da da iznese lik maloumnog Lenija oko kojeg treba da gravitira cijeli komad. Sama režija komada je njegovom izvođenju nanijela najveću štetu. 

Poseban propust je napravljen prilikom rediteljskog osmišljavanja Karlijeve žene. Ona je bez prećerivanja prikazana kao drska i razmažena ševrdulja koja po vas bijeli dan nema nikakvog boljeg posla nego da izbjegava muža za kojeg se nije udala iz ljubavi i varda po farmi, tobože tražeći supruga, dosađujući kome stigne, pritom. Mi je vidimo kao ženu koja pomaže radnicima u poslu dok to uopšte ne odgovara utisku koji stičemo iz romana: ona je žena koja je stremila lagodnom i bezbrižnom životu i statusu koji joj ne donosi vlastiti rad već samo izgled. Prvobitna namjera bila joj je da postane glumica u čemu ju je majka osujetila zaturivši pismo izvjesnog reditelja sa kojim se upoznala i zbog toga se ona rješava da pođe za prvog muškarca na kojeg je naišla. Radnici je preziru i psuju ali je se pribojavaju. Iako su njena prava narušena njenim polom, ona su i u tom obliku daleko veća nego radnička. Tako je kod pisca.

U predstavi ona je divna curica koja pritiče vlastitim radnicima u pomoć noseći lavor i čisteći nekakve bezveze stvari (čišćenje na radilištu koje je stalno glibavo?!). Najbolji joj drug ispade Kruksa, kojemu u izvornom tekstu bez zazora prijeti smrću usljed neposlušnosti. Ovo je upravo ispoljeno u sceni koja se dešava u kolibi, koja je ujedno i Kruksov konak. Tim poglavljem romana Štajnbek nas vrlo efektno upoznaje sa statusom crnca Kruksa u čitavoj društvenoj zajednici koja se zasniva na izrabljivanju poštenih  radnika. Može se nazrijeti da je on i najobrazovaniji radnik na farmi sudeći po knjigama koje nalazimo u kolibi u kojoj stanuje. Sva slobodna aktivnost mu je čitanje, jer je odbačen od kolektiva. Niti spava u istoj prostoriju s njima, niti izlazi u grad ili učestvuje u bilo kakvim śednicima s njima. Mi ga vidimo u kolibi u koju prvo bez najave ulaze Kendi i Leni. Da bi uzvratio za diskriminaciju kojoj je podvrgnut zaludno pokušava da ih izbači iz svojeg stana, u čemu ne uspijeva iz očiglednih razloga. Međutim, on se ne obazire na sve to, te zauzima ohol i prkosan stav tokom njihovog prisustva.

Štajnbeku, kao vrsnom piscu, dovoljno je nekoliko poteza da upečatljivo predstavi težinu rasne diskriminacije. Dolazak Karlijeve žene kobno je izbacio iz takta crnca: beskopromisno ju je ćerao iz kolibe. Tu je  izbila zloba iz njenih riječi. Težina zla kao da se najednom svalila na njegova ramena i smoždila cio prkos koji je iz bola izrastao. Vraćen je na položaj koji mu je društvo namijenilo. Na sceni, reditelj je ovo prikazao kao izliv površne ljutnje jedne curice. Nedostatak emocionalne inteligencije reditelja  ili dramaturga?

Mustafić je imao namjeru da predstavi okorjele, tradicionalne uloge i to u jednom bizarnom kvaziseksualnom momentu. Tokom zaludne rabote pranja prilikom kojeg je Karlijeva žena nekakav lavor nosila on joj prilazi i lagano počinje da je prska nanoseći joj pjenu sapunice na bedra. Potom ga poriv nezadrživo uhvati te zabija svoju glavu u njeno mađunožje. Tu je džara jedno po minuta pa napušta scenu. Nakon toga dolazi muzički predah koji valjda treba da dodatno nagovijesti kako je nju muž seksualno iskoristio. Međutim, to tako samo djeluje u glavi umnog reditelja: ovo nije validan prikaz povrede ženskih prava. Nama je predočen Karli koji pati od neke vrste seksualnog fetiša, a ne lik koji ženu podvrgava vlastitoj volji. Nije ni toliko sporno što je reditelj namjerio da nekakvim seksualnim jezikom predstavi ženski status koliko njegova neumješnost i nekreativnost prilikom toga.

O scenografiji nema mnogo toga da se reče jer je gotovo nije ni bilo: na scenu su pobodene nekolike travke koje valjda treba da predstavljaju ječam koji ovi radnici beru iz dana u dan. Pored toga prisutna je i nekakva metalna konstrukcija rešetaka i džakovi kako bi radnici imali đe da śedu. Traljavi rad Smiljke Šeparović Radonjić uklapa se savršeno u  opštu nekreativnost ove predstave.

Vrijedi reći koju riječ o govoru naših protagonista. Iz nekih jasno malograđanskih razloga koji su postali dugogodišnja tradicija crnogorskog pozorišta “dogovoreno”je da junaci na sceni, tokom pripovijedanja koriste striktno književni jezik, srpskohrvatski, ijekavskog izgovora, iz vremena SFRJ. Fale obrazovani lingvisti odnosno pisci koji znaju šta je Govor i koliko govor može da odražava status pojedinca u društvu i stepen obrazovanja lika, u nekom dramskom djelu, Štajnbekovi junaci, u izvornom djelu govore strogo neknjiževni engleski. Toliko ga je trebalo i ispoštovati.

Iz svega što nam je reditelj ponudio vidimo da nije imao jasnu viziju niti ikakvu inspiraciju prilikom postavljanja komada na scenu nego da je samo po porudžbini radio. Nedostatak ideja zamijenjen je budalastim klišeima koji su uslovljeni potpuno pogrešnim viđenjem same prirode rada i američkog društva. Nije Sizifov posao rabota ovih pojedinaca jer je njima dat privid vlastitog životnog izbora, i njihov rad nije zaludan ali jeste sićušan kad se uklapa u veću sliku kapitalističkog sistema vrijednosti.

Završna scena odlično ocjenjuje opšti utisak bijednog rada na ovoj predstavi. Zbog svega učinjenog, Džordž uviđa da je primoran da vlastitog druga liši života i na taj način zbriše posljednju iluziju o sanjanom životu. Začudo, ova scena nije samo upropašćena očajnom glumom nego i tehničkim okolnostima. Vidimo Džordža koji prislanja pištolj uz Lenijevu sljepoočnicu dok njih dvojica sijedaju okrenuti prema publici. Potom slijedi kobni hitac koji bi da je bio pravi, ubio obojicu. Površnost čitavog rediteljskog pristupa kompaktno je ovim izložena i ovo čini pravi završetak ovako jadnog prikaza koji ima veze s mozgom taman koliko ova glupa scena sa stvarnim životom.

 

Mato Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6682

Objavio dana feb 10 2019. u kategoriji Pozorišni, Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV