KULTURA I UMJETNOST OLIMPIJE

Sportska kultura u Crnoj Gori i Podgorici

Tradicionalno najveća takmičenja u duhu olimpijskih igara u Crnoj Gori bile su Sandžačke igre sa sjedištem u Pljevljima, koje su zahvatale milionsku populaciju stanovništva sa tromeđe Bosne, Srbije i Crne Gore. Crnogorski gradovi Pljevlja, Bijelo Polje i Mojkovac bili su učesnici i organizatori ove sportske manifestacije do devedesetih godina, kada su Sandžačke igre prestale da postoje. Masovnije bavljenje atletikom i gimnastikom van ovih gradova u Crnoj Gori nije postojalo. A da je Crna Gora sposobna da i u sportu pruža vrhunske rezultate o tome govore mnogi sportski klubovi za timska takmičenja. Ono što  je za pohvau je individualni uspjeh atletičara i gimnastičara. Novac koji je najmijenjen za razvoj sporta u Crnoj Gori najčešće ne služi pravoj namjeni to ostaje  ‘birokratiji. To se  vidi po ogromnom broju saveza, sportskih činovnika, klubova koji najčešće slabe rezultate. Dobri rezultati su tamo đe se oni ne miješaju, nego đe je entuzijazam presudan za uspjeh, a to su ekipni sportovi. Neki pored redovnih plata primaju sportske penzije kao bivši zaslužni sportisti.

Aktivni sportisti dobijaju mrvice, izuzev fudbalera po domaćim klubovima sa očajnim rezultatima koji je često ispod amaterizma. A amaterizam je zanijemio, kao da je zakonom zabranjen, ne postoji ili je postao privatni biznis za direktore škola, penzionisane sportske službenike i sl. Profesorima fizičkog vaspitanja je najveći problem zapisati čas. Ne prate fizičke sposobnosti učenika, niti organizuju takmičenja u saradnji sa direktorima i ministarstvom obrazovanja. Sekcije iz fizičke kulture ne postoje, pa nema ni gimnastike, atletike osim samoinicijativnih turnira u malom fudbalu, koja u opštem značenju sportske kulture gotovo da i ne predstavljaju ništa više od zabave. Tako da na nivou države nemamo takmičenja škola ni fakulteta. Nema ih ni na nivou gradova.

Sportske sale i tereni škola se iznajmljuju za novac građanima za ispunjavanje dokolice, od čega finansijsku korist nalaze samo direktori škola i oni koji su sa njima u dilu. I od đece se uzima novac da bi se bavila sportom. Direktore postavlja Vlada , što se samo po sebi mora tumačiti kao kreaciju njinog programa, načinom njine vladavine i brige za društvo. U tom galimatijasu ostaje omladini samo bolesno navijanje za neke od evropskih klubova i simpatisanje nekih od njinih igrača. Tako su pored sportskih pregleda koji im se nude na televiziji, svi su zavoljeli ono što im je jedino preostalo u svim sportskim nadmetanjima – URLANJE, pred ekranima i na tribinama, pa i onda kad se nema što ni viđeti. To urlanje je poprimilo i nacionalno obilježje jer je postalo mjera za patriotizam. Svejedno. Idemo u Evropu. Dako dođu da nam završe sve ono što nismo htjeli sami da uradimo. Takvi smo.

Danas u našoj Podgorici leže mnogi devastirani javni sportski tereni. Neki su ispregrađivani zgradama, ulicama, smećem i šutom, a svi podjednako nemarom. U “vlasništvo” su gradskih otaca, a ustvari građana koji su ih samodoprinosima izgrađivali za potrebe grada i očuvanju i razvoju njegove mladosti. Sada nastavljaju davati samodoprinos za snažan ośećaj za privatni biznis svojim opštinarima. Od onog velelepnog što je sada preostalo na terenima Sportskog centra Morača nema stativa, koševa, staza za trčanje niti za bilo kakvo vježbanje, a neke uređene terene prekrile su ulice, parkirališta, zgrade. Ono što je ostalo postalo je divljina i šetalište samo za kućne ljubimce. Reportaža o tome nema, ali praznih priča, briga i apela preko medija za borbu protiv narkomanije, pušenja i svega štetnog su standardni na svim medijima. Dječiji dijabetes se razvija, slab vid, deformacije kičme… Dugo sjeđenje pored računara, igrica i čatovanja tek će započeti uzimati svoj danak ali i otvoriti nova poglavlja u bolestima psihe.

I danas je na snazi vanredno stanje zbog toga što je pao snijeg u Podgorici kao nesavladiva elementarna nepogoda. I od jedne lijepe prirodne pojave neznanje i lijenost naprave nepogodu, kao da smo neka nacija nemoćnih baba i đedova. Od gospodina napraviše prostaka a od prostaka gospodina koji svojim kenebek “frizurom” i luksuznim automobilom zakrčuje rasčišćene pješačke staze i trotoare poput nesavladivih elementarnih nepogoda. Najveći usovi u gradu bili su pogrešno i bezobzirno parkirani automobili, odnosno, primitivizam.  Možda se to prije svega treba tumačiti kao mentalno zastranjivanje, jer nauka kaže da shizofrenome ništa nije sveto i da svetim smatra samo svoje lične fetiše, a ne ono što je vrijednost svim drugim ljudima. I umjesto rekreacije sportski duh i ośećaj za zajednicu se na ulicama nije pomaljao jer je zbog noćnih čatovanja internetom u patikama i trenerci  ostao spavati do podne, dok nam iz Emirata u sandalama donose pomoć kao ugroženima.

Kada su u Sarajevu organizovane Zimske Olimpijske igre čitava Jugoslavija je sa nestrpljenjem isčekivala da padne veliki snijeg. I obradovao je svakog, pao je pred samo otvaranje igara. I pored velikog broja turista, sportista i reportera sve je funkcionisalo besprijekorno. Stizale su pohvale iz cijelog svijeta. Aerodrom nije radio možda samo na jedan dan. Te zime u Sarajevu živa se spustala ispod minus dvadesetog stepeni a nisu se prenemagali kao ovi naši ove zime. Ali u tom vremenu je bilo nekog entuzijazma za razlaiku od današnjeg lijenog doba.

Bratislav Bato Medojević

1 2 3 4 5

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2013

Objavio dana velj 24 2012. u kategoriji Likovni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN