,,…izuzetne važnosti…”

Ośećamo se na arhaizme iako se redovno kupamo. Tako protiče i buđenje arhajskih ośećanja pri izjašnjavanju o pristupanju NATO savezu. Želimo biti u društvu sa civilizovanim svijetom i da ga oponašamo u nekim standardima, ali da se ponašamo kako smo naučili, da više vjerujemo „guslarima“ (neodgovornim balkanskim demagozima) nego nauci i činjenicama.

2

„Bože dragi čuda velikoga…“. Tako, kod nas, na impresivno-arhaičan  način počinje istorijski  hvalospjev u kojem istina i laž defiluju u ravni profane „političke i naučne“ stvarnosti. Oni koji uzaludnost činjenica ne prihvataju kao tradiciju ne mogu biti ni patriote, a ponajmanje istoričari. Zato su i „istorijske nauke“, kao i „patriote“, podijeljene na dvije bande. Otud i propagandni natpis u Budvi da su je Srbi oslobodili, (ali pitanje je kad i od koga). Postojano decenijama stoji isklesan u kamenu, na vjekovnim zdanjima grada, za neka „znanstvena“ buduća pokoljenja, dok ga na Mojkovcu nikad nije bilo.

Do onog poglavlja u kojem Stendal kaže da: „Prvi uslov za istoričara jeste da ne zna da izmišlja“, nijesmo još stigli, jer, kod nas je misaono nedokučivo, kao i sam crnogorski identitet, pa su nam i plagijati  postali nauka i umjetnost, kojima ni univerzitetski profesori ne vide granice.  (I kako će kad su nam odrednice za beskonačnost i ministrice.) Zaljubljeni u svoje prepisivačko drvo „saznanja“ ne vide čitavu šumu istih.

Nije slučajno ni to da u našoj zemlji najveće literalno priznanje nosi naziv po zahumskom knezu Miroslavu, koji je za potrebe svoje zadužbine crkve Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju naručio izradu jevanđelistara.( Ispisao ga je đakon Grigorije ćiriličnim pismom u 12 vijeku na staroslovenskom jeziku).

Da stvar bude gora, oko te nagrade se grčevito otimaju Crnogorci. Da im ne bi nekim slučajem umakla neki postavljaju za članove žirija svoje bliske prijatelje. Što je sigurno, sigurno je. I dobijaju je uz prisustvo najviših zvaničnika vlasti, pa i Ministra pravde. A kako bi drugačije bilo u korumpiranom društvu, jer, tada je i iracionalnost  komponenta „prava i pravde“, pa otuda i pojava da svako sve zna i u sve se razumije.

Zato i naši ministri kad im se završi mandat u jednom ministarstvu prelaze u drugo, kao da su kafane. (Kao u nižim razredima osnovne škole, jedan te isti učitelj može da predaje svaki predmet.) Jer je, kod nas, od svega onog što se zna svima sve poznato, da svi sve mogu i raditi, pa je mnogo važniji problem kako ne dozvoliti svima da se mnogo što zna o onome šta se sve radi, što zahtijeva dodatnu ulogu i režije. A nijedna režija ne može biti teška kad se ima veliki izbor glumaca. Da nije tako bilo bi suprotno, imali bi samo jednu državnu nagrada koja bi objedinjavala glumačka ostvarenja i sposobnosti na svim poljima: nauka, kultura…

Ali takva svijest ima i svojih praktičnih strana. Ako ti treba stan, ne ideš u banku za kredit, niti praviš ugovor sa građevinskim izvođačem ili štediš novac, već odeš kod svog stranačkog prijatelja-ministra, gradonačelnika… i oni ti to odmah, kao zaslužnom građaninu, riješe sa svojim službama. Zašto ići na fakultet da polažeš ispit, kad možeš to uraditi i u stanu svog profesora, jer njegovoj supruzi, svakako, to ne smeta kad je i ona u poslu na nekom polaganju.

Da bi se realizovala vaša ubjeđenja, ipak, sve zavisi od toga na kom su vam položaju  rođaci i prijatelji u DPS stvarnosti, pa sve:  „Može da bude, a može i da ne bude.“ Najniži slojevi društva, po školskoj spremi, to stilski malo drugačije izgovaraju od Rankovog istorijskog „ili“: „Može da budne, a može i da ne budne“, što ih ne sprečava da postanu i elita u društvu, ukoliko to žele uz pomoć bliskih prijatelja.  Funkciju ne predstavlja Znanje, već samo uloga.  Lijepo se kaže „uloga u društvu“,  u kojoj je „razum“ upravo onakav koliko ga ubjeđenja i uobrazilje ograničavaju za to, da se ne mora ni dokazivati, a ponajmanje odgovarati javnom mnenju, osim bližoj rodbini i partijskim kolegama. Tako je na kongresu DPS-a jasno rečeno da će odgovarati samo oni koji dovedu do smanjenja biračkog tijela. Sve ostalo može da propada.

Zbog toga pored stranačke lojalnosti, dovoljan je samo ośećaj da si za neku ulogu koju možeš predstavljati, iako se takvi lažni nadražaji u psihologiji najčešće nazivaju uobrazilje (a ne korupcija) i nijesu u korelaciji sa stvarnim znanjem i sposobnostima struke koju predstavljaju, već ličnih kompleksa.

Takve stvari se mogu uočiti i na svakom zasijedanju Skupštine, najvećem zakonodavnom organu države. I politikanstvo je ništavno pri slatkorječivo izrečenim „uzvišenim“ oblicima gluposti, (od internacionalnih do ordinarno lokalnih).

5-Instalacij S.Vukcevica

Ali, posebnu pažnju mi je zaokupila konstatacija Ranka Krivokapića na jednoj od poslednjih skupštinskih zasijedanja. U uobičajenom maniru da djeluje pametan i obrazovan, rekao je da poslanici u skupštini koriste iste rečenice i značenja riječi kao nobelovci, ali da nobelovci u rečenici, sa istim fondom riječi u rečenici, kao kod jednog našeg poslanika, bolje sklapaju te riječi pa su zbog toga ono što jesu. Puke pameti! Ili bolje reći: pučke pameti. Dakle, Ranko dokazuje širokom auditorijumu svoje književno znanje, (jer se zasijedanja prenose TV kanalom), da ne zna ni šta je stil, ali i da je stil presudan za kvalitet. (Drugim riječima ambalaža je važnija od sadržaja, kao kod demagoga.) Jer, Nobelovu nagradu dobijaju književnici različitih stilova u građenju rečenice, kao i u duhovnoj opservaciji pristupa djelu. Inače bi postojao nobelovski stil pisanja, što je u svojoj knjizi „propustio“ reći R. Keno. (U svojoj prepotentnosti da se pokaže većim nego što jeste, vjerovatno mu je postala psihološka barijera i ono što piše na nekim uputstvima. „Prije upotrebe promućkati“, ili: „promućkati prije upetrebe“ od vitalnog je značaja i za pravnika i poslanika.) I kad nema šta da kaže on mora nešto reći. Naravno – pametno, sa dosta ambalaže, što je dovoljan obrazac za pisanje svakom lošem piscu. Ali bio loš ili dobar on je prosto „knjževnik“, ili poslanik, kao što je i Ranko sveznalica. Međutim, dobrom knjževniku nije potrebna nikakva diploma, već talenat koji se ne uči, što je kod nas teško shvatiti i nekim književnicima. Ipak, zahvaljujući Ranku sinula mi je ideja, da treba formirati novi stil i slovni font – Nobelovski. (Ali, normalnim ljudima je nerazumljivo u kom svojstvu na Dan nezavisnosti, polaže Njegošu vijenac na Lovćen. Ranko je zakonodavac, a Njegoš nije poznat u tom svojstvu, kao što nije ni Nobelovac,  koji i sa manjim fondom riječi kojih koristi Ranko, napravi književna čuda, na koja bi mu i Malarme pozavidio, koji je po broju raznovrsnosti riječi bez premca.)

Kad je književnost, kao puku naraciju eposa i mitosa, sveo na tehničko pitanje, onda stihoklepstvo i plagijat dobijaju na značaju, pa „Čuda velikoga – Bože mili“ gubi samo estetsku važnost u Skupštini, ali ne i „etičku“.  Što je i „normalno“, jer je za „racionalne  sveznalice“ estetika sporedna stvar, kao što se i nagađanje tumači kao znanje. Tako i Kultura, postaje svrha poput licemjerstva u ponašanju, a ne stvarna duhovna potreba i manifestacija. (Tako je jednom jedan novoizabrani Ministar za kulturu, po struci momišićki pravnik, rekao da obožava estetiku. U stručnijem prevodu on obožava karakter i izraz.)

Ali, svoj kulturološki talenat SDP nikad nije iskazao u osamnaestogodišnjoj vladavini Crnom Gorom. Nikada nijesu iskazali potrebu za resorom Ministarstva kulture koji utvrđuje kulturni sistem.

Nevjerovatno! Stranka koja se zalaže, navodno, za crnogorski identitet, zazire od ministarstva preko koga se on najbolje ostvaruje.  Tako, još uvijek kasni zakon o spomenicima kulture koji treba da odredi vlasništvo nad njima, što Srpsku pravoslavnu crkvu čini i dalje jednom od glavnih političkih faktora u zemlji. Amfilohije i Milo. Trećeg nema. I kao što Premijer često napominje da je crkva odvojena od države, zaboravlja da je nekad, Dubak iz Narodne stranke, dok su bili u koaliciji sa DPS-om, kao ministar kulture, uzeo ključeve od crkve Centru savremene umjetnosti (nekadašnjoj Galeriji Nesvrstanih zemalja), koja je bila u kompleksu „Dvorac Petrovića“ u Podgorici, i predao ga Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Kao i prethodnih, i ove godine je i nekadašnji Ministar za kulturu dobio Trinaestojulsku nagradu kao najveće državno priznanje. To je treći bivši ministar, po političkoj liniji, koji je dobio tu nagradu, iako, dok su bili ministri nijedan od njih nije uradio Strategiju kulture u svom mandatu, a koja je najavljivana početkom devedesetih. Drugo šta „…od izuzetne važnosti…“,, na planu svog kulturnog stvaralaštva nikome nije poznato da su uradili. Ove godine je Trinaestojulsku nagradu dobila Vesna Kilibarda, profesor talijanskog jezija; nekadašnji Ministar za kulturu. Doktorirala je na nekom italijanskom književniku koji je nepoznat i Italijanima. Naravno o državnom trošku, kao što je i proputovala cio svijet kao urednik Filmskog programa (kao kakav filmski reditelj), na državnoj televiziji, koja je reprizirala resore JRT-a, jer nije imala novca za otkup kvalitetnh filmova iz svijeta.

Tako je penzionisani dramaturg, dobio nagradu kao penzioner, a ne kad je bio u najboljoj formi dok je ostvarivao svoja najbolja djela, pa se priča da je nagradu dobio za profil koji je otvorio na fejzbuku, jer se nagrada koju je dobio odnosi na „djela od izuzetne važnosti za Crnu Goru“ u proteklih dvije godine.

1-Instalacija S. VukcevicaTrećenagrađeni je, takođe, iz kulture i umjetnosti Srđan Vukčević. Od kada je diplomirao slikarstvo kod ovog slikara se ništa novo ne događa u estetskom smislu, izuzev psihološko-autobiografskih instalacija o kojima je degutantno i govoriti, (kao što su dječja odjeća i igračke: ženske bebe, kolica…). Srđanu je u čadoru, koga je razapeo kod Blažovog mosta u Podgorici, izložbu organizovalo Ministarstvo za kulturu a da to niđe nije predstavilo u izvještajima o konkursima za sufinansiranje izložbi, što dodatno baca sumnju da je „dvorski slikar“ i da se tajnim kanalima finansira.

Pomislio sam da je dobio nagradu jer mu se jedna od slika našla u nekom važnom evropskom muzeju, ali, nije tako.

Na izložbi se predstavio sa više dekadentnih ostvarenja negoli sa slikama. Teško je znati u prikazanim motivima šta je kod njega novo, a šta staro, jer ne pokazuju nikakav napredak u likovnom izrazu. Likovi su mu izgrađeni u istom šablonskom maniru, odnosno, svi su istovjetni u izrazu kao da je riječ o idealizovanom liku autora, iako vode različita imena i titule. Svi su feminizirani muškarci sa šubarama (punđama), obučeni u paperjastu odjeću, kao šlagortu njegovih opsesija koje su ga psihički zarobile: seksualnu orijentaciju i nestalnost života.

U katalogu ove izložbe, Petar Ćuković, koji se potpisuje kao istoričar umjetnosti, a zapravo je grobar crnogorske likovne umjetnosti, kaže za Srđana da je: „on prvi crnogorski posmodernist, dakle umjetnik koji stvara složenu mrežu znakova koji se crpu iz različitih medijskih i kulturnih registara, sadašnjih i prošlih.“

Ono po čemu se Srđan na kvalitetan likovni način izdvaja na  polju crnogorske likovne scene, nijesu nikakve ideje i novotarije, već  suptilnost kojom oslikava cvijeće i cvjetne aranžmane u mrtvim prirodama. Na njima je ispisana neposredna iskrenost i ključni embrion sentimentalnosti  na kojima leži i svjesna opservacija prolaznosti ovog umjetnika. Na njima je, na nevin način, vidna priroda opsesija i seksualnost u prizmi autorovog sentimenta. U simboličkom smislu prije bi se moglo govoriti o ličnim porivima seksualnosti autora, koja po nazivu izložbe ukazuju na simboliku frojdovskih snova i uobrazilja, negoli o bilo čemu drugom, jer su joj, na instalacijama koje prikazuje, uzroci suviše lične prirode da mogu korespondirati samo sa objašnjenjima koje nam autor usiljeno nameće svojom potmulom melanholijom i prenaglašenom „mistikom“  naziva izložbe: „Hipnosovo jezero“, jer ono što laici ne znaju jeste da po grčkoj mitologiji Hipnos (Somnus) ne personifikuje samo san, već kao brat blizanac smrti (Tanatos) boravi u Tartaru u kome do njih nikad ne dopire Sunčeva svjetlost. Ova izložba je trebalo biti odražna na Cetinju. I, možda je bolje što nije, iz više razloga.

Ono što dodatno otkriva ovog autora i uticaj spoljneg svijeta na njega je i koncept postavljanja slika na izložbi. Ono što je u likovnom smislu najgore postavio je na najvažnija mjesta. Ima neke zaglušujuće simbolike u tome.

 

Bratislav Bato Medojević

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3389

Objavio dana jul 3 2015. u kategoriji Novinarstvo, Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV