Gilgameš

Gilgameš

U južnoj Vaviloniji, u Erehu, zaista je živio kralj po imenu Gilgameš. Bio je sebičan čovjek jer se s vremenom njegovo ime vezalo za bezbroj raznih priča. Te priče su dobile oblik kratkog epa oko dvije hiljadite godine prije nove ere i sačuvane su u dvanaest nezavršenih tablica nađenih u Asurbanipalovoj biblioteci, u ruševinama Ninive. Najvažnija je jedanaesta tablica koja sadrži priču o velikom potopu, ali cio taj ep – ako se posmatra iz prave perspektive – zaista je značajan za čovjeka i ima poetske vrijednosti.

Gilgameš je bio dvije trećine bog i jednu trećinu čovjek, i niko nije bio kao on, niko mu nije bio ravan. Bio je pastir svojeg naroda i toliko se trudio da utvrdi zidine svojeg Ereha da su mu najjači ljudi radili i danju i noću. Narod se žalio “Gilgameš ne ostavlja sina oce, đevojku ratniku niti ženu mužu.” I vikali su boginji Aruru “Stvorila si Gilgameša, stvori mu sada suparnika da mu se suprotstavi da bi ljudi Ereha mogli da se odmore”. Aruru, grnčarica i ona koja daje oblike, oprala je ruke, uzela malo gline i napravila divljeg čovjeka Enkidu. Bio je čupav i dlakav, a malo je znao o ljudima i njihovim gradovima jer se hranio biljkama s gazelama i pio vodu sa divljim zvijerima.

Lovac koji ga je prvi otkrio nije smio da mu se suprotstavi te je divlja životinja slobodno hodala. Ali po savjetu svojeg lukavog starog oca, lovac ode Gilgamešu sa zahtjevom koji mu kralj brzo ispuni: “Idi lovče” reče Gilgameš “i povedi sa sobom jednu od Ištarinih sveštenica. Kad divlje životinje dođu na pojilo, neka ona bači svoju odjeću. Tada će se enkidu pridružiti ženi i odvojiti se od svojih divljih zvijeri a ona će pobjeći od njega.” 

Enkidu u borbi sa lavom

Tako bi učinjeno, i neđelju dana Enkidu je uživao u ljubavi Ištarine sveštenice. Zatim, žena nagovori Enkidua da jede hljeb i pije vino sa pastirima sa kojima se sprijeteljio i čuvao stada od lavova. Najzad mu je sveštenica govorila o veličini Gilgameša i da samo on i niko drugi može biti Enkiduov suparnik ili prijatelj. Dva heroja se sastanu u gradu, u borbi koja je potresla ulice kao zamljotres. Najzad je Gilgameš pobijedio ali Enkidu je stekao kraljevo poštovanje.

Tada njih dvojica sklopiše vječno prijateljstvo. Gilgameš je žio da povede rat protiv čudovišta Hubabe u Kedrovim šumama. Enkidu je upozorio Gilgameša o ogromnoj snazi čudovišta ali to nije njega nije poljuljalo u odluci a Ninsun, velika kraljica, žalila se Šamašu što je dao Gildamešu suviše žestoko i nemirno srce. Ona je polagala svu nadu u Enkidua. Pozvala ga je sebi i rekla “Bori se na Gilgamešovoj strani, štiti ga i ne ostavljaj ga do dana njegovog povratka kući iz Kedrovih šuma.” Kako je tekla stvarna borba nemamo podataka ali da je bila ozbiljna može se zaključiti po tome što se Enkidu onesvijestio kad je ušao u Kedrove šume, što dvojica prijatelja nijesu mogle da pobijede Humbabu bez Šamašove pomoći.

Po povratku poslije borbe Ištar je nagovorila Gilgameša da je uzme za saputnicu. Gilgameš joj je prezrivo odgovorio da je donijela žalost Tamuzu, svojem prvom ljubavniku i da je imala mnogo ljubavnika. A onog pastira koji je izbjegao nesreću, pretvorila je u vuka pa su ga gonili njegovi pomoćnici i njihovi psi. A nije li još i Ishulanua, vrtlara svojeg oca, pretvorila u slijepog miša? Gilgameš je htio da izbjegne tu sudbinu. Uspjela je da zammoli boga Anua da stvori nebeskog bika koji je pretvorio pet stotina gilgamešovih nebeskih ratnika. Ištar je proklela Gilgameša zbog čega joj je Enkidu bačio bikovi butnu kost u lice. Ištar i njene sveštenice nijesu bile kadre da učine ništa osim da kukaju nad butnom kosti nebeskog bika, ali junaci su nalili ulje u rogove čudovišta a zatim ga prinijeli na žrtvu Šamašu i najzad se vratili u dvorac đe je Gilgameš pozdravlj kao najmoćniji među ljudima.

Radost nije trajala dugo. Enkidu, kome se priviđala skora smrt, pade u postelju. Gilgameš tada sazove svoje plemiće i kaže im: “Kao plačljiva žena kukam za Enkiduom, svojim prijateljem, šta su sad za mene moje svečane odore, moja śekira, moje koplje i moj mač”. Vratio se Enkiduovoj postelji i govorio mu o starim danima koje su proveli zajedno. Njegov prijatelj, međutim, nije odgovarao a kad mu je Gilgameš opipao srce bilo mu je jasno da je prestalo da kuca. Tad Gilgameš pokrije mrtvo tijelo svojega druga. Od bola je rikao kao lav i čupao kosu. Kad se smirio obećao je Enkiduovoj sjeni da će naćerati cio Ereh da žali za njim.

Akrep-čovjek

Poslije šest dana žalosti, Gilgameš napušti utvrđeni Ereh i prođe kroz stepe u namjeri da govori sa Utnapištimom, svojim pretkom. Pošto je dugo lutao, Gilgameš stigne do planine na kraju svijeta. Tu ugleda strašnog akrep-čovjeka i njegovu ženu koji su čuvali stražu nad izlaećim i zalazećim suncem. Kad ga je izazvao akrep-čovjek Gilgameš mu odgovori: “Oću da idem do Utnapištima mojeg pretka koji je besmrtan kao i bogovi, i da ga pitam o tajnama smrti i života.”

Tad Gilgameš nastavi put iako ga je akrep-čovjek da putem izlazećeg sunca nikad nijedan čovjek nije odio. Unutrašnost planine bila je široka dvanaest milja. Poslije osam milja glasno je uzviknuo jer je pomrčina bila gusta i nije mogao da vidi šta je iza njega. Poslije devet milja ośetio je śeverni vjetar, poslije deset je skupio hrabrost, poslije jedanaest počeo je da nazire sunčevu svjetlost a poslije dvanaeste milje bio je opet napolju.

Pred njim je ležao gaj bogova. Grane drveća su bila od lazurita, a rubini su visili o granama. Siduri, peharnik bogova, śeđela je pored mora a kad je ugledala Gilgameša, uplašila se njegov stanja i bolnog lica zbog čega se zaključala u svoju klijet. Ipek je razgovarala sa Gilgamešom kroz svoj prozor i savjetovala mu: “Jedi i pij i uživaj u ženi i đetetu. Čini to dok možeš jer bogovi su ljudima dosudili smrt a za sebe zadržali život.”

Gilgameš nije na to obraćao pažnju: “Đe je put do Utnapištima? Ako je moguće, preći ću preko mora.”

Siduri zapita: “Kako iko izuzev Šamaša može da pređe te vode smrti? Ur-šanabi, Utnapištimov brodar, možda će pristati da ga preveze.”

Pronašli su Ur-šanabi i on se sažali na Gilgameša i njegovu ucviljenost. Zajedno su veslali a kad su stigli do voda smrti koje Gilgameš nije smio dotaći, Gilgameš svuče svoje odijelo i razapne ga kao jedro i tako stigoše najzad do dalekog Utnapištima. Kao i Siduri, Utnapištim je uočio tragove duboke žalosti na Gilgamešovom licu: “Zašto su moji obrazi upali a srce tužno? Moj prijatelj koji je izdržao sve nevolje sa mnom doživio je zlu sudbinu čovjekovu. Žalio sam ga i još uvijek žalim za njim. Moj prijatelj kojeg sam volio vratio se u zemlju. A neću li i ja kao on leći u zemlju da se više nikad ne dignem?” reče Gilgameš podsjećajući Utnapištima da je stavio sve na kocku i pretrpio velike muke da bi dospio do njega i zatražio je da podijeli sa njim njegovu mudrost.

Utnapištim i Mit o potopu

Šta je odgovorio Utnapištim “Smrt je uvijek ubica života. Gradimo li kuću u uvjerenju a će trajati vječno? Da li rijeka vječito teče? ”

Gilgameš se naljuti: “Zar nema pravde u vasioni? Ja i Utnapištim smo toliko slični da bismo mogli biti braća a ipak ja sam rođen da se borim i umrem dok Utnapitšim dokono uživa vječni život. ” 

Da bi pohvalio Gilgameša, oslobodio od tuge i dao mu na znanje da ni on sam ne zna zašto su bogovi baš njemu podarili posebnu milost Untapištim poče da govori o danima velikog potopa: “Prije mnogo vjekova bogovi koji su vladali Surupakom na Eufratu odlučiše da pošalju potop na stanovnika zbog njihovih grehova ali Ea je upozorio Utnapištima da će biti potom i on poče uz pomoće porodica i sluga da gradi veliki brod, dvije stotine stopa dugačak, dvije stotine stopa širok i dvije stotine stopa visok. Kad su ga upitali šta to radi Untapitšim je odgovorio da je Enlil omrznuo njega i sve ljude i da on, Utnapitšim, namjerava da odsad bude odani podanik boga Ea i da živi u njegovom vodenom kraljevstvu. Natovario svoj jaki brod hranom, pićem i blagom, ućerao unutra stoku i poveo vječite sluge i sve članove svoje porodice. Kad je nastala nepogoda, toliko je strahovita bila da su se i sami bogovi preplašili, i bezbjednosti radi povukli u udaljeno mjesto boga Anu. Ali poslije šest dana i noći smirio se uragan a pljusak je prestao. Sedmoga dana Utnapištim je otvorio prozor i zaplakao pogledavši sunčevu svjetlost na vrh neke planine. Utnapitšim pušti jednog goluba a zatim lastu no oni se vrate jer je brod još bio njihovo jedino skloništa. Gavran, kojega je kasnije puštio nije se vratio a oni koji su ostali unutra znali su da je voda počela najzad da se povlači. Išćerali su stoku a zatim su i oni izašli iz broda i prinijeli žrtve bogovima. U početku je Enlil bio bijesan što je neko preživio njegovu nepogodu ali ostali bogovi su bili mirni, a Ea je branio mišljenje da dobri ljudi ne treba da iščeznu zbog grjehova rđavih. Najzad se Enlil smirio i blagoslovio Utnapištima i njegovu ženu, rekavši im da ih je pretvorio u bogove i da će se pobrinuti da uvijek žive u dalekom raju na rukavcu potoka.”

Kad je Utnapitšim završio svoju besjedu Gilgameš se spremao da prođe. Utnapištimova žena sažali se na umornog Gilgameša i zammoli muža da daruje hrabrog putnika. “Na dnu mora podzemnog svijeta”, prošaputa Utnapištim “Nalazi se divlja ruža. Ako je ubereš ubošćete u ruku no ne oklijevaj jer to je biljka života.”

Gilgameš zaveže kamenje na noge i spušti se u dno mora na određeno mjesto, ubere biljku, skide kamenje te ponovo izroni. Kad su Gilgameš i brodar pošli kući, Gilgamše se radovao pri pomisli na biljku koju je donosio u Ereh i koju je nazivao biljkom preobražavanja i podmlađivanja. Međutim, kad su prešli more i dobar dio kopnenog puta Gilgameš zastade da se okupa i ostavi biljku na zemlji i nju odnese neka zmija. Gilgameš je očajavao zbog lijepe biljke koju nije mogao donijeti na dar Enkiduu, a čežnja da vidi svojeg starog prijatelja nije se smanjivala.

Kad je stigao u Ereh, stalno je o tome mislio. Namazao se uljima, obukao čistu odjeću i protivno starim običajima podzemlja, sišao u donji svijet i počeo da se ponaša kao da je kod kuće. Bio je pobijeđen ali ne zbog nedostatka hrabrosti. Tajanstvene snage mračne boginjeAralu počele su da ga umaraju i da mu crpe snagu. S teškom mukom se vratio na gornji svijet.

Kako nije mogao da dospije do Enkidua, molio je Enlila, Sina i najzad boga Ea da učine da se Enkiduov duh pojavi pred njim. Ea je izdao naređenje Nergalu koji je napravio rupu u zemlji kroz koju duh starog druga Gilgamešovog jurnu napolju kao vjetar. Dva junaka se zagrliše ali kako da utješe jedan drugog? Zmija je ukrala gilgamešovu biljku života a ono što je Enkidu znao o zakonima boginje Aralu bilo je tako tužno da nije htio da govori o tome sa svojim prijatelje, da ga ne bi ožalostio.

Gilgameš je postavio posljednje pitanje: “Da li čovjekovi postupci znače nešto u zemlji Alatua i Nergala?” Dobio je odgovor: “Znače! I u tome ima malo utjehe. Vrlina se ne prezire. Onog ko umre u boju, njeguju otac, majka i žena. Onaj ko umre a nije zaslužio prijateljstvo svojih bližnjih, hrani se otpacima i mrvama hljeba bačenih na ulicu”

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8228

Objavio Urednik dana svi 17 2020. u kategoriji Mitovi i legende. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst