Egipatski mitovi i legende

Egipatski mitovi i legende

 

Često se ističe da su rječne doline bile kolijevke civilizacije, a dolina Nila objašnjava šta to znači. Egipat, obogaćen Nilom, zaštićen dobrim prirodnim granicama na śeveru i jugu, a vrelom pustinjom na istoku i zapadu, stvorio je jednu od najraniih civilizacija. Vjekovima je egipat morao izgledati kao dio Afrike koji njoj ne pripada. Egipatska pismenost, astronomija, poznavanje metala, gradnja velikih razmjera – neobična su, gotovo nevjerovatna dostignuća. Međutim, strah, i stalna briga Egipćana o mrtvima objašnjavaju veličanstvenost i izvanredno ośećanje za detalj u gradnji grobnica i njihovu umješnost u balsamovanju, a ujedno pokazuju nemanje širokog znanja i razumijevanja svijeta.

U Ehnatonovom monoteizmu i njeogovim divnim himnama otkrivamo razvijenu religiju, ali to je bila vjera malog broja Egipćana u jednom povoljnom periodu. Kroz svoju dugu istoriju stara egipatska religija bila je krajnje konzervativna, zadržavajući do kraja tragove primitivnog animizma, oprečnih lokalnih tradicija i henoteizma – tendencije da se više bogova jednog panteona načine najvišim. Međutim, logičku jasnoću koja joj je nedostajala, egipatska religija je više nego nadoknadila slikovnošću tako da i letimično razmatranje egipatske mitologije ostavlja u čitaočevoj svijesti predstave bogova sa jastrebovom, kukčevom ili šakalovom glavom, bogova sa ljudskom glavom koji nose sunce između krila  i rogova, naočarki koje ujedaju, boga sunca u čamcu i nebeske krave. Sunce preovlađuje, pa čak i u kasnom i dekadentnom životinjskom kultu Apisa, memfijskog svetog bika; na spomenicimase nalazi krilati sunčev kolut iznad glave boga.

Egipatska civilizacija je cvjtala preko tri hiljade godina (počinje otprilike četiri hiljadite godine stare ere) i možda je bilo neizbježno, uprkos snažoj težnji ka konzervativizmu, da detalji egipatske mitologije budu preinačivani s vremena na vrijeme. Imena mnogih bogova su mijenjana, atributi i moći pripisivani određenim bogovima, tokom vremena prenošeni na druge bogove. A kako je Egipat bio zemlja sa široko rasutim centrima kulture, svako mjesto je težilo da svojim osobenostima doprinese egipatskoj mitologiji. Ta dva faktora – dugotrajnost i pojedinačne regionalne kulture – objašnjavaju nedosljednosti i promjene na nekim mjestima u prikazu egipatskih božanstava.

 

Stvaranje

U svjetskom okeanu Nu postojao je Neb – Er – Čer (gospod do najviše granice). Taj bog je uzeo obličje stvaraoca – Kepri. Pošto je izgovorio svoje ime i utvrdio mjesto na kome će stajati, Kepri ili Ra, bog sunca sjedinio se sa svojom sijenkom i tako stvorio Šu, boga suve atmosfere i Tefnuta, boga voda iznad nebesa. Zatim su se te dvije suprotnosti spojile i dobile potomstvo Nut (nebesa) i Keb (zemlja).

Tokom cijelog dana dok je Sunce, Keprijevo oko, prelazilo svoju putanju od istoka ka zapadu, Nut je stajala na svom mjestu iznad Zemlje, ali dok se tama spuštala, ona je postepeno silazila sve dok se nije zaustavila na grudima Keba, boga zemlje. Keb i Nut postali su roditelji Ozirisa i Izide, Seta i Neftide. Tako je stvorena Eneada, krug devet velikih osnovnih božanstava, koji je – u jednom ili drugom obliku – priznavao svaki egipatski hram. To su: Kepri, Šu, Tefnut, Keb, Nut, Oziris, Izida, Set i Neftida. Po jednoj verziji Oziris i Izida su se spojili još prije svog rođenja i iz te veze se rodio sin Hor. Neftidi se rodio Anubis, plod slične veze sa Setom.

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8205

Objavio dana maj 13 2020. u kategoriji Mitovi. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV