Čekaćemo mi još

Neke pojave se, nažalost, ne mogu opisati jednom riječju ili ukratko. Neophodan je veliki talenat da bi se ”uhvatile”, tj. pokazale u pravom svjetlu. Jedan od tih fenomena je: čekanje.

Ian McKellen and Patrick Stewart in Waiting for GodotZa razliku od Meterlinkovih ”Slijepih” koji, dok čekaju, doživljavaju transformaciju svijesti, Beketovi junaci, Vladimir i Estragon, ne stvaraju nikakvu promjenu. Njihovo čekanje me neodoljivo podsjeća na čekanje koje prožima atmosferu Podgorice. Ljudi čekaju na promjene u kulturi i politici kao što se čeka kiša tokom vrelog ljeta. Što se politike tiče svi znamo i komentarišemo kakvu tragikomediju gledamo iznova i iznova. Ponašamo se kao publika u bioskopu koja ne umije izaći kada se film završi nego ostaje na svojim mjestima da sjedi, gleda i ”bači neku zafrkanciju”. A glavni glumci koji ujedno i emituju film? Pa, vidjevši kako publika ne izlazi ponovo puštaju isti film. Kada se ljudi malo pobune onda slijedi varijacija na staru temu. Krađe izbora koje su se dešavale devedesetih sada su samo malo više sofisticirane ali je fizičko rušenje pooštreno. Rušenjem Kina Kulture i hotela Crna Gora naši glumci su jasno pokazali kako veliki talenat posjeduju. O preprodaji državnih firmi koje su izgrađene od novca građana SFRJ nema potrebe ni komentarisati. Međutim, šta to našu publiku podstiče da bude inertna? Ništa se ne dešava tek tako, bez razloga, pa ni inercija.

Po mišljenju jednog akademskog slikara, nedostatak objekata umjetnosti daje veliki doprinos ovome. Stoga ću se zadržati na jednom segmentu prostorne umjetnosti.

Podgorica je grad kom fale spomenici. Ljudi često podcjenjuju značaj spomenika smatrajući da su oni samo neka vrsta ukrasa u parkovima. Ta predrasuda vodi podcjenjivanju uticaja ovih umjetničkih djela na društvo. Spomenici izgrađuju svijest o prošlosti jednog naroda a samim tim doprinose stvaranju rodoljublja. Velika je razlika između poštovanja prošlosti tj. rodoljublja u pravom smislu te riječi, i busanja u grudi zbog neke porodične mitologije. Preciznije, razlika se ogleda u posjedovanju znanja jer samo osobe koje su obrazovane mogu imati i kritičku svijest. Ljudi čije se znanje temelji na kombinaciji fikcije i nekoliko istorijskih činjenica bivaju lako izmanipulisani.

autobotNe želim reći da je nedostatak vajarske umjetnosti glavni faktor koji čini ljude neaktivnim. Ovo je samo jedan aspekt u okviru uređenja grada. Arhitektura koja je kombinacija soc-realizma, staklenih zgrada, starih kuća, velikog broja kružnih tokova i srušenih objekata je remek-djelo jednog doktora. Da je neki scenarista probao da stvori idealan scenario za tragi-komediju ne bi mu pošlo za rukom da se sjeti ovakve kombinacije grada i gradonačelnika. Trudila sam se kada god sam šetala Podgoricom da gledam brda na horizontu da ne bih obraćala pažnju na nesklad starih i modernih zdanja. Baletićeva izložba Transformersa je učinila ovu fizičku i duhovnu bijedu veoma vidljivom. Na otvaranju izložbe postavljen je poslednji autobot visok preko deset metara. Tokom otvaranja muzika i zvuk na Trgu su bili zaglušujući. Onda se desilo nešto šta zaista ne volim – sve se pretvorilo u spektakl, odnosno cirkusantsku priredbu. Iz ”srca” autobota je izašla osoba koja je izvela ples na svili.

Kao osoba koja je pratila različite vrste performansa, tj. angažovanog teatra i koja je učestvovala u nekim projekatima tog tipa – razočarala sam se viđevši to. Autobot ”govori” kako su njegovi saveznici svi oni koji ne umiju da zaštite životnu sredinu od smeća, zatim izlazi plesačica na svili i onda se njena pojava tumači kao nagovještaj nade da će se stvari promijeniti. Povrh toga, ljudi zdravo za gotovo prihvataju nedostatak koncepta i simbolike. Na kraju moram postaviti pitanje: od kada se to nada rađa u srcu onih koji sve rade da je unište, bili oni ljudi ili izmišljeni likovi? Ali eto, mediji to nazivaju performansom što je još jedna indikacija o nedostatku kritičke svijesti. Poenta kritike je da rasvijetli razlike između umjetnosti i nekih drugih oblika koji se često nazivaju umjetnošću. Fan art je jedan od tih oblika a u taj oblik spada Baletićeva izložba. Ovaj pravac podrazumijeva da stvaralac, pradoksalno, nije stvorio svoje djelo već da je napravio svojevrsnu kopiju nečije ideje.

Ovaj fenomen ne treba brkati sa izvođačkom umjetnošću. Naime, kada u Pas de Deux iz ”Labudovog jezera” balerina napravi 32 puta fouetté radi se o jednoj konvenciji. Za klasičnu umjetnost je karakteristično da postoji veliki broj konvencija po kojima se prepoznaje stepen nečijeg savršenstva. Iz ovoga proizilazi da izvođačke umjetnosti i fan art ne mogu imati istu poruku. Naime, dok je cilj prvih da prenesu ideju ljepote, preduslova za senzitivnost i suptilniju duhovnost, poruka koju prenosi fan art najviše može biti podsticaj za razmišljanje o objektima koji se neposredno tiču djela, kao što je pitanje uređenja grada podstaknuto postavljanjem Transformersa. Ili jedno značajnije pitanje: kako to da se mladim umjetnicima uskraćuje prostor za izražavanje?

Ovo drugo pitanje me je podstaklo da provjerim nekoliko činjenica u vezi kulture u Podgorici. Interesantno je da se na internetu ne može pronaći konkurs za Podgoričko kulturno ljeto koje organizuje Sekretarijat za kulturu. Dakle, ako se pravi program logično je da umjetnici koji su se već ostvarili ne podliježu nikakvom konkursu. Npr. Šapovalov kao renomirani muzičar ne treba da se javi na konkurs, on može samo biti pozvan da učestvuje. Međutim, šta je sa umjetnicima koji su na početku svoje karijere kao što je Baletić? Po kojim kriterijumima se bira ko će učestvovati? Ko je u sastavu žirija?

Voljela bih da autoboti pobijede tu korupciju u kulturi.

 

Milica Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2706

Objavio dana jul 25 2014. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV