Ana Karenjina u praznom prostoru
Prije nešto više od mjesec dana dramski studio „Prazni prostor“ je ovjenčao svoj jednogodišnji rad na postavljanju Tolstojevog romana „Ana Karenjina“ na pozornicu. Iako je uloženi trud u osmišljavanju ovakve predstave zbog obimnosti djela za poštovanje, plod ovog rada, nažalost, nije premašio osrednji manirizam, što je značajem zadatog djela još dodatno naglašeno. Iako je osavremenjavanje klasike plemenita zamisao, konkretna realizacija ostavila je zapanjujuće plitak učinak. Umjesto da se izvedu duboke analogije postupaka različitih vremena, modernizacija na ovom primjeru urađena je samo po tehnološkom i donekle muzičkom planu, pritom robujući površnosti slabo osmišljenih analogija. Ovakav zahvat prije svega iziskuje maštovitost koju ni režija ni dramatizacija nijesu pokazali u dovoljnoj mjeri. Povremeno bi se čak reklo da režiseru i dramaturgu nedostaje i osnovno razumijevanje teksta.
Prvo što ubada u oči u ovom prikazu Ane Karenjine je gotovo nasumično uprošćavanje i izostavljanje likova. Razumljiv je zahtjev režije za smanjenjem broja junaka ali ne toliko da naruši sami smisao radnje. Suštinski likovi koji čine radnju Tolstojevog djela su glavni junaci: Ana Karenjina, Vronski, Aleksije Aleksandrovič, Stiva, Doli, Ljevin i Kiti, zatim, sekundarni i periferni junaci: grof Šerbacki, Vȃrenjka (ne Varȅnjka, kako učestalo čusmo na sceni!), Serjoža, Betsi Tverska, Lidija Ivanovna i Lando, naposlijetku i Ljevinova braća Nikolaj Ljevin i Sergije Koznȉšov (ne Koznišȍv!). Pobrojani glavni junaci otjelovljuju četiri vida braka koja je Tolstoj htio da opiše, dok ostali junaci dovode do prirodnijeg vođenja radnje i prikazivanja stanja stvari. Međutim, u predstavi je Stiva sveden na epizodnog junaka koji se gubi poslije prve slike a Aleksije Aleksandrovič na jedan šaljivi gitarski lick. Od sekundarnih junaka jedino je reprezentativna Varenjka, kojoj je dat preveliki prostor, dok su Koznišov i Nikolaj toliko periferni da ih nije ni trebalo uopšte uvoditi. Tako se, na primjer, Nikolaj prvi put javlja kada umire. Ovakav postupak nije ništa bez komaćenje djela bez ikakve potrebe.
Na sceni gledaoci su zatekli svega petoro: tri glumca (Sanja Vujisić, Aleksandar Gavranić i Pavle Prelević), muzičar (Ilija Gajević) i Hanu Rastoder koja je bez nekog prepoznatljivog zadatka te je čas pripovjedač, čas glumica a čas pjevačica. Sanju Vujisić zapale su čak četir uloge: Ana, Doli, Kiti i majka Vronskog. Tri glavne uloge – jedna glumica! Pa đe to ima? Malo je reći koliko je ovaj pristup poguban. Da su u pitanju junakinje čiji su tokovi radnje i razvoji karakterȃ odvojeni – pa ajde. Međutim, kod Tolstoja ovo su junakinje bitno različitih profila i svjetonazora koje su sklapale međusobne saveze ili neprijateljstva. Ovakav pristup ubija dramski potencijal djela i vodi u nemotivisane scene koje su za nečitaoca romana – neobjašnjive. Zato i ne vidimo da je Ana došla u Moskvu da pomiri brata i snahu, šta se to dogodilo na balu niti možemo da zaključimo išta suštinsko o odnosu Aleksija Aleksandroviča i Ane Arkadijevne. Vujisićeva zaslužuje pohvale za uloženi napor ali joj je povjeren neizvodljiv zadatak.
Ovaj postupak režije je utoliko manje opravdan zato što veći dio predstave na sceni Rastoder ostaje po strani na pozornici, gotova suvišna. Pored povremenog čitanja djelova romana i pjevanja jedino joj je dodijeljena uloga Varenjke, kojoj dat daleko veći prostor nego u Tolstojevom djelu. Nejasno je zašto je jedna glumica morala dva dijametralno suprotna junaka da glumi, kao da fali glumaca na crnogorskom tržištu.
Pavle Prelević, koji inače igra Vronskog, je u početnim scenama tumačio Stivu i to loše i vidno preko volje. Ovog veselog sangviničnog lika bez moralnih shvatanja, sklonog površnom kajanju i prisutnog sve vrijeme radnje, pamtimo iz prve slike romana po glupom osmijehu kojim je najviše povrijedio svoju ženu kad je otkrila njegovu preljubu. U predstavi ni ta mala porcija njegovog lika koja je opstala u dramatizacijii nije valjano prikazana, nego su njegove replike ravnodušno izdeklamovane.
Svođenje Aleksija Aleksandroviča na podsmješljivu gitarsku melodijicu iako je možda na prvu loptu zabavno, zapravo je umjetnički neetično prema Tolstoju. Karenjin je urađen po obrascu kukavičkog birokrate i jadnog a korisnog političara. Takva pojava nije svedena samo na autorovo vrijeme, već opstaje kroz sve političke sisteme. Pored toga što ovaj potez obezvređuje autorovu pažnju u osmišljavanju junaka – on bitno oduzima trenutak dramske napetosti. Ne dozvoljava nam da iz više uglova sagledamo životno traganje žene koja se po društvenom običaju udala jer nema uloge muža u svemu tome. Prepoznatljivi manir dramskog studija „Prazan prostor“ u vidu ”izlaženja iz likova” i višekratnih uloga jednog glumca – ovoga puta baš nije legao. Gotovo svako malo glumac napušta lika kojeg tumači kako bi pojasnio u čemu je stvar, što je znak da radnja ne govori dovoljno sama za sebe. Povremena upotreba može biti i donekle zanimljiva ali u ovom obimu ona narušava koncepciju predstave. Prije svega zato što je gledalac u takvim slučajevima nepotrebno opterećen ili očiglednim ili trivijalnim detaljima. Ne vidim zašto bi mene kao gledaoca interesovao broj ekranizacija ovog djela, imena slavnih glumaca koji su tumačili određene uloge, šta je Nabokov smatrao za početni datum radnje, periodizacija radnje ili koliko prevoda imamo na raspolaganju na našem govornom području. Takvi detalji jedino mogu gledaocu da dosađuju dok prati tumačenje djela kroz razvoj radnje na sceni. Pored toga, ovoliko prekidanje toka radnje ”izlaženjem iz junaka” uvodi u neobaveznost koja odaje utisak umjetničke ljenosti.
Značaj „Ane Karenjine“ se po pravilu podrazumijeva umjesto da se iznova istražuje. Naivno se to razumije zbog obima romana i kanonskog plasmana u školskoj lektiri. Velike teme kojih se dotiče Tolstojevo djelo je ukidanje kmetstva 1861., ekonomsko uređenje Rusije, žensko pitanje u Rusiji, slovensko pitanje kao i moderno preispitivanje duhovnosti s obzirom na razvoj nauke.
Jedan od krupnijih strukturnih propusta ove predstave je potpuno ignorisanje socijalnog momenta ovoga romana. Olako se potiskuje na periferiju plemićko preimućstvo koje je bitno odredilo sudbinu svih čelnih junaka. Bez plemstva i velikog imanja Ljevin nikad ne bi bio uzet u obzir kao mogući Kitin muž. Slično, Vronski ne bi ni dobio priliku da upozna Anu Karenjinu da mu nije imena i titule, dok Ana Arkadijevna vjerovatno ne bi ni postala Karenjina da ne vodi porijeklo od slavnih Rurika. Pitanje je na kakve bi se okolnosti prevela ovakva unutrašnja i društvena drama da su njeni učesnici članovi neke niže društvene klase. Ovaj momenat je bitan zbog česte samorefleksije junaka, poput Ane, Ljevina pa poneđe čak i perifernog Vasenjke Veslovskog, na svoj društveni status stečen rođenjem, koji je podrazumijevao privilegije i nepreglednu imovinu koju na kraju budzašto prepuštaju slobodnim seljacima.
Blagostanje u smislu puste zemlje za današnje je okolnosti teško pojmljivo: imućni spahija na konju nije mogao obići svoje imanje i kada bi išao neđelju dana bez prestanka. To je tolika imovina bila da težina organizovanja gazdinstva nije dozvoljavala zdravi promet robe te je ekonomska stagnacija ili depresija bila neizbježna. Zbog neodrživosti stanja je i ukinuto kmetstvo dok su slobodni seljaci postepeno istiskivali plemstvo sa imanja. Paradoksalna priroda sebičluka koji je stajao u osnovi takvog ekonomskog uređenja doveo je do njegovog konačnog urušavanja. Zato, između ostalog, Ljevin prosto opsesivno traga za optimalnim načinom upravljanja gazdinstvom koje nastavlja da baštini stari poredak, ili, kako mu oboljeli brat Nikolaj, prilikom pośete imanju reče: „Ti hoćeš da eksploatišeš ljude sa idejom!“. Ova Ljevinova ambicija nije niotkud došla već oslikava trend klasične ekonomije 19-og vijeka neposredno prije nego što je doživjela potpuni slom. Da bi se odredio savremeni odraz svake od ovih tema treba ih razumjeti i u kontekstu zadatog trenutka, što ne vidimo da je urađeno ni u naznakama.
Suština drame Tolstojeve Ane Karenjina je, kako je uporno nagovještavano a pretkraj djela eksplicitno rečeno, ne samo u njenom iznevjeravanju muža, već što nije željela da trpi licemjerje takvog položaja nego je željela da živi svoju ljubav. U više navrata je Tolstoj napravio jasan otklon između Ane i žena koje su podmuklo održavale svoje ljubavne afere poput Betski Tverske i majke Vronskog. Ana ne prihvata ni komotnu životnu ulogu u koju je ljubavnik Vronski želi postaviti; ona želi da bude ljubav Vronskog a ne predmet njegove ljubavi. Nemoć njenog položoja počiva u dvijema stvarima: sinu Serjoži i muževljevom polaganju prava na nju kao na predmet. Nije tajna da je brak Ane Arkadijevne i Aleksija Aleksandroviča bio stvar društvene konvencije a ne ljubavi. Njena tetka uzima ulogu provodadžike i namješta je dvadeset godina starijem Karenjinu. Prvih osam godina braka ona poštuje društvene konvencije pa nedostatak bračne ljubavi nalazi u sinu Serjoži. Onda, kao udar meteora pronalazi ljubav, i tek tada počinje da istinski ośeća svoj unutrašnju svijet. Uporedo sa tim, suprug je najviše i muči svojim neodlučnim kukavičlukom kojim joj konačno i uskraćuje mogućnost razvoda. Od ovoga ništa nema na pozornici.
U predstavi ,,Praznog prostora” ljubav Ane i Vronskog izražena je neinventivno, monotono i banalno. Njihova ljubav se, kod Tolstoja, ugrubo može podijeliti na četiri faze: zaljubljenost (do trudnoće), kolebanje između novog i starog života (do pokušaja samoubistva Vronskog nakon Aninog porođaja), idealna ljubav (do povratka iz inostranstva) i, na kraju, Anino neprestano sumnjičenje Vronskog kad je njegova ljubav počela da se hladi. Sve ove faze su u predstavi skupljene u jednu bezobličnu masu dok je jedino sredstvo za kojim se posezalo prilikom opisivanja ljubavne strasti stilizovani prikaz različitih vidova seksa.
Ni boravak Ane i Vronskog u Italiji nije bitnije iskorišćen u ovoj predstavi za odgonetanje njihovog odnosa. Tom prilikom Vronski ima jedan svoj diletatantski izlet u svijet visoke umjetnosti prilikom kojeg pravi Anin portret. Tek razvijajući svoje djelo srednjevjekovnog italijanskog života uočava užasne razmjere do kojih će dovesti njegovo neshvatanje umjetnosti. Tom prilikom se i upoznaju sa slikarom Mihailovim koji stvara tako dobar portret Ane da Vronski tek tada počinje razumijevati njenu ljepotu. Tu vidimo da Ana i Vronski do te mjere učestvuju u svom životu kao umjetničkom djelu da nemaju dovoljno introspektivnosti da ga sebi predoče. Slikar je, s druge strane, iz prostog svijeta i predat radu. On predstavlja pravo ovaploćenje seljaka iz sna i Ane i Vronskog. Ako je ijedan trenutak imao potencijal za slobodne interpretacije onda je to upravo ovaj. Taj motiv je djelimično ali nedovoljno iskorišćen kada u krajnjim scenama Aninog života kada Prelević, valjda u ulozi Vronskog u tom trenutku, neurotično ocrtava obris lika glumice Vujisić koji projektor na zidu prikazuje.
Užasnu zadnju fazu njihove ljubavi prati Anina neurotična želja za obrazovanjem i upotreba morfijuma za umirenje živaca. U predstavi, morfijum je priglupo zamijenjen alkoholom iako je prikladnije poređenje sa antidepresivima jer je u pitanju lijek propisan od ljekara koji može imati posljedice ovakve vrste. Anina glad za obrazovanjem predstavljena dekadentnim čerupanjem i žvakanjem listova knjiga.
Uopšteno govoreći, vrlo smo oskudno uvedeni u karakterne crte i svijet Aleksija Kiriloviča Vronskog. Umjesto da vidimo snažnu oficirsku prirodu, nama je izložen jedan kenjkavi i slabi karakter. Uloga njegove majke u razvoju njegove ličnosti je bukvalno nepostojeća do kraja predstave. Po izvornom tekstu gospođa Vronski je mimo muža imala brojne ljubavne avanture, i nije nalazila problem u tome što joj je sin započeo vanbračnu vezu sa udatom ženom, u tome je čak našla njegovu mogućnost društvenog napredovanja, već samo u privrženosti koju je prema njoj pokazivao.
Ljevinov portret urađen je u blaženo-idiličnom i naivnom stilu, zbog kojeg je izostalo uvjerljivosti lika. Vidimo ga kako pun elana i bezuslovne ljubavi sa sela dolazi u Moskvu da prosi ljubav svog života nakon čega biva onako usput ispaljen i zatim zapada u sentimentalno samooplakivanje. Ako ćemo pošteno, Ljevin gotovo da ništa o Kiti nije znao, čak je i prije nje mislio da se oženi njenom starijom sestrom ali je propuštio priliku. On robuje shvatanju da je brak pokazatelj zrelosti pa ljubav prema Kiti tek naknadno razvija. Sve ovo čini da korijena njegove duhovne drame zapravo nema, zbog čega su njegove kasnije duhovne krize nemotivisane i iracionalne. Ljevin je i grub i nježan junak koji je poletni idealista koliko je i ograničeni megaloman. Zalaganje za opšte i sebično dobro kod njega su naizmjenične kao udisaj i izdisaj, kao što se vidi iz njegove teorije gazdinstva. Uprkos prikazanom, on izlaz svom bolu traži u mukotrpnom radu i osmišljavanju ekonomskog sistema, baveći se čisto materijalnim umjesto duhovnim. Do stanovišta kako su “svi ljudi dobri”, dolazi tek nakon što se uvjerava da mu nijesu pokopane sve prilike kod Kiti, a ne još tokom samovanja na imanju kao što se moglo viđeti. Uopšte bi se po predstavi reklo da je on pošao na selo da meditira a ne da pozitivistički preispituje duhovnost u terminima prirodnih nauka. Dva najvažnija momenta za obrazovanje ovoga lika su sučeljavanje sa smrću i sa rođenjem, što je u predstavi potpuno izostavljeno.
Kiti, sa druge strane, je junakinja u ozbiljnoj dilemi. Ona je mlada i neupućena u ljubav, društvene odnose i vlastita ośećanja. Ipak, ona brak shvata kao svoju društvenu obavezu i strahovito se boji da ne ostane neudata. Ona je u biti plemenita i traga za dobrom kojem želi da se prepušti. Nažalost, ni ove nijanse karaktera nijesu prisutne u dramatizaciji.
Jedan od znakovitijih momenata usklađivanja odnosa dvoje ljubavnika je Ljevinova potreba da joj da na čitanje svoj dnevnik. Ovaj potez ima temelja i u životu Lava Nikolajeviča i Sofije Andrejevne, njegove buduće žene. Tolstoj je u mladosti, kao većina svojeg staleža, vodio raspusan život, u kojem su učestale pośete javnim kućama prednjačile. Da bi upotpunio svoje kajanje te ispitao ljubav prema ženi on nastoji da joj pokaže cijelog sebe, kao da želi da provjeri njen stepen ljubavi. Međutim, ova suptilna a velika prilika za elementarnije shvatanje djela potpuno i bezrazložno zanemarena u predstavi. Ta analogija između Ljevina i Tolstoja jedino je zadnjim dijelom predstave naglašena manje dramskom radnjom koliko sklepanom multimedijalnom prezentacijom.
Komponovane su muzičke numere za ovu predstavu bez ikakvog stepena kreativnosti. Muzičko umijeće Gajevića svelo se na repriziranje proste melodije na bas gitari koju istovremeno pjeva za oktavu-dvije više, postepeno povećavajući glasnoću dok ne počne da se dere iz mozga. U takvoj izvedbi – ne da nema ni muzikalnosti, nego ni osnovnog razumijevanja za ulogu bas gitare u nekom ansamblu te osmišljavanju bas linija. Kako je dramaturg Đurović, koji pored poznavanja muzike ima i dar za nju, dopuštio ovakav diletantizam – ne umijem da objasnim. Preostale muzičke numere bile su ili šablonska muzika ili pjesme koje se puštaju sa snimka ili uživo izvode u vidu rastegnutih predaha. Često se izbor muzike nije ni uklapao u željeni kontekst.
Primjera radi, pjesma „Working class hero“ puštana je nakon Koznišovljevog gotovo kukavičkog ustezanja da zaprosi Varenjku. Uporedo sa pjesmom, Varenjka Sergija Ivanoviča najvulgarnije psuje u predstavi. U originalnom djelu, Koznišovu teško da se mogu pripisati implicitno iskazana ljevičarka gledišta. On je tipski intelektualac svojeg vremena što gleda đe će koju dośetku da izreče a koji teško da odmiče od statusa quo kada je u pitanju politika. Uz to, ovom scenom Tolstoj je iskazao suptilno jednu od nosećih zamisli ovog romana: nepoznavanje vlastitih ośećanja i potiskivanje prirode. Zato se svaki junak infantilno sklanja u đetinjastu naivnost koju nalazi i u društvenoj konvenciji kao drevnom poretku očinske kuće iako jedva da je ko od njih poznavao svojeg oca ili majku. Odatle i poteškoće Ane Karenjine kada na vrhuncu svojeg rascjepa razgovara sa Doli. Slično, ni tehno muzika na balu nije prikladna za karakterizaciju događaja takve vrste.
Još jedan pokazatelj nepoštavanja djela je što nije napravljen barem i minimalni napor da junaci barem po pitanju fizionomije odgovaraju djelu iz kojega su preuzeti. Niti smo u Vronskom viđeli skopost krupnog oficira koji je počeo da ćelavi, niti smo viđeli Anu Karenjinu i njenu toliko puta spomenutu crnu kovrdžavu kosu. Ne treba biti prećerano formalista ali ispoštovati piščevo viđenje junaka trebalo bi ispoštovati jer njihovom pojavom on izražava njihov karakter.
Naravno, bilo je izazovnih pokušaja u ovoj dramatizaciji kao na samom početku đe nam se glavna junakinja rudimentalno obraća ili načina prikazivanja scene konjičke trke. Ipak, njihov značaj se gotovo izgubio u moru osrednjih i potpuno loših scenskih rješenja. Obrada ovako velikog djela, koje je nezgodno staviti na scenu, zahtijeva ogromno znanje, maštu i pripremu. Intervencije, koje se ne mogu racionalno podvesti pod pokušaj osavremenjavanja, narušile su dramski potencijal ovog velikog djela. Režija i dramatizacija ne moraju da robuju prevelikom formalizmu u praćenju onoga što je zadato štivom, ali poštovanje osnovnih zamisli karakternih osobina ostavlja dovoljan prostor za svaku vrstu kreativnu interpretacije.
Mato Kankaraš
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8886
Objavio