Zorica Radonjić – Putanje

SMISAO

Ne znam
što je bilo važno

Služiti ljudima
Bogu
u sebi i drugima

Osluškivati
sanjani svijet
ili ga stvarati

Prevariti smrt
Odgoditi bol
Naći razlog smijehu

Zaboraviti na pitanja.

 

 

NOMEN E(S)T OMEN

Topla.
Bijela.
Dobrota.
Utjeha.

***

Crnogorska obala.
Geografija nježnosti.

 

 

VIĐENJE ILI ZAŠTO PONEKAD
SKLAPAM OČI

Najprije je
bila
samo Tama

I ja sam
sama i davna
dugo plovila
kroz dubine njene

A možda me je
sve vrijeme
vukla neka topla
sveznajuća ruka
kao darivana
milost
svevidećeg duha

Ili sam samo
čežnjom svojom
i kožom
bila vođena

Možda slijedila
putanje
kakvog mirisa
ili zvuka

I ne znam
da li sam
već bila rođena

Ali i sad
kad poželim
da nešto što vidim
osjetim i znam
morala bih
na trenutak
oči da zatvaram.

 

 

NA PLAŽI

Bilo je tiho i bilo je
Plavo.
I kamen što miriše na more
Nepomične agave
Purpurna koštica breskve
I leprtirovi oko glave
kao leteći cvjetovi
Na članku vlati morske trave
I nečiji pogled
na moje tijelo
lišen vječnosti.

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7313

Objavio dana jul 5 2019. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV