Zorica Radonjić – Putanje
BUĐENJE
Odbjeglu misao
Vidjeh
U jutarnjem suncu
Tvoje sobe
Kako se šeće
Usnulim ti dlanovima
I provlači nježno
Do zagrljaja
Tvoja tijela
Kako nasmiješena
polagano tone
Uhvaćena u tišinu
Srebrnastih
Mreža
Istkanih
Tajanstvom
Tvog blaženog
Sna.
SPOZNAJA
Bježala sam
od drugih
Ljudi
a opet
sa čežnjom
trčala ka njima
Ja dvonoga
Dvoruka
Dvooka
Po čudnoj
plavoj
planeti
Ja jedina
a obična
i konačna
smrtna
sa svemirskim
kodom
u koži
predana
ljubavi
u čovjeku
i Bogu-
nečemu
što sam
malo
razumjela…
ODSUTNOST
Tamna ruža
Osmjeha
Zatvorila je
Načas
Nježne
Latice svoje
Na blijedom
Licu
Ispod obrva
Svjetlost zelena
Plovi nekuda
Kroz mene
Zidove
I vrijeme.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7313
Objavio