Zorica Radonjić – Putanje

TRAG

Od kamenih
seoskih kuća
pod lozom
i maslinama
do obale
strmom stazom
vode
stope moje

I nakon mnogo
godina
ko me srcem tražio
moći će
da ih vidi.

 

 

PAMTILI SU SNOVE

Nisu im bile
Potrebne
Riječi

Sve važno
što će biti
ili je već bilo
njima se u snu
odavno dogodilo

Sa tajnim sjajem
na čelima
u mutnom danu
začeti
svu stvarnost
života svojih
mogli su
prepoznati

***

Vidim ih
ponekad
kako promiču
lijeno
niz ulicu
kako promiču
s licem spokoja
ili ravnodušnosti…

 

 

U NOĆNOM KLUBU

Pobjeći
U samozaborav
U gomilu
Pripijenu
Vrelu
Oznojenu
Pripadati joj
Biti na trenutak
Dio Velikog Tijela
Što pulsira
Što se njiše
U ritmu tam-tama
U čaroliji lajt-šoua
U požudi neznanih očiju
U sveopštem dodiru
Stopiti se
Biti Jedno
makar malo
makar ove noći
odbaciti misao
da smo
Zauvijek
Razdojeni.

A sve je isto kao nekada
uz vatre i doboše
na ivici pradavne savane
u kupalištima Rima
u majskim noćima
skriveni u šumama
skrivena u snovima
Čežnja prapočetka
Večeras ponovo spaja
Svoje rasute niti.

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7313

Objavio dana jul 5 2019. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV