Začir – pri vodi “Lijeska”

Graditeljsko našljeđe u basenu Skadarskoj jezera sam razvrstȃ u četiri dijela iste tipološke cjeline:

To su domovi ili kuće (nekad našijeh predaka, a danas naše – one koje su skapulale zemljotres ’79.) – znači: arhitektura u kojoj se biva ili stanuje – stambena arhitektura.

To su pomoćne građevine – koje služe (da tako rečem) za privređivanje poput: sušara ili sušnica (ako nijesu u sastavu kuće i pod istijem šljemenom, no su dograđene ili samostojeće), pojate ili (što bi se u Crmnici reklo) trnice i guvna ili gumna.

Zatijem – građevine koje ću imentovat javnim ili zajedničkim, a vezane su baš za vode ka izvor života – a to su ovakve vode ”skrivenice”, ona zidana pročelja sa točkovima živijeh voda i ublovi.

O koncu – radi se o crkvama (seockim i plemenskim) i manastirima – znači: crnogorskoj sakralnoj arhitekturi.

Kratko ću sad baš o ovom potonjem.

Arhitektura našijeh crkava i manastira ima izuzetan arhitektonski značaj i čini (iako mali) jedan tipološki vrijedan dio šireg Mediteranskog sakralnog arhitektonskog korpusa.

Na nijedan Božji način neću propuštit da i večeras ovđen odgovorno tvrdim – da su nam manastirske crkve i/ili konaci u njihovoj okolici – daklen: manastirski kompleksi poput Beške, Moračnika, Koma, Orahova, itd. (zborim o manastirima u basenu Skadarskog jezera) – u potonjijeh 20-ak godina beznadežno bestragani.

No, to je jedna posebice tema – koja je i više od našega zastiđa.

Ukratko – drugi civilizovani narodi, kad skidaju kaltu sa nekojega krša, koji je djeličak dobra njihove kulture, to čine s pažnjom kȃ da vrše operaciju zjenice oka, a mi smo dozvolili anticivilizacijsko činjenje ili vandalsku gradnju po i od našijeh manastira, tj. kulturocid – po sred civilizovane Evrope!

A, kakva nam je bila arhitektura domova ili kuća?

Prvo – naši stari su kuće gradili na neplodnom terenu, da bi sačuvali (više ili manje) to jade obradive zemlje koja je hranila famelju.

To je bilo (po mogućnosti) i na mjestima oklen se iz ili ispred kuće moglo okom viđet dio imanja (sporad njegovoga čuvanja da ne bude poarano, itd.) – i uz seocke ulice ili su te ulice naknadno stizale do tijeh novih kuća.

Da, zvali smo ih (i) ulicama!

Kako mi je kuća na vrh sela u Građane i potonja na tu bandu, a pri samoj ulici nam je bila međa od obora, moja pokonja baba Stana Blažova šćaše mi reć:

”Miško, bači balu drača na oni prijelaz navr’ ulice, da ni živo ne pasa naviše i ulježe u tu najgornju zgradu s lozama.”

Poštovani, kumim ve kapicom crnogorskom – ne dajte (svak sa svoje strane) da ove ovakve naše riječi i jezik našijeh predaka – nestanu!

Arhitektura crnogorske kuće je:

jednostavna, jasnih oblika, često na dva boja, skoro isključivo dvovodnog krova po pravilu nagiba oko 20-21 stepen, tigle kanalice sa gravaljama za pokrivač, čistih kamenih zidnih površina sa oknima koja su vertikalno postavljeni pravougaonici lijepih proporcija i relativno malih dimenzija, zarad toga što se ovđen trebalo branit od ljetnjega žaropeka, a ne od studeni – (ovđen je bio marifet skapulat u varovdan i o puštavanju živoga – kad uždi ona bojža zvijezda na nebo).

Zatijem – tu je volat sa jednijem ili na dva svoda, jednokrake skale ili basamaci postavljene pri kući ili pri voltu, pa pižun ili kolomat (kolomat se doduše više odnosi na guvna, ali su u upotrebi kȃ sinonimi bila oba izraza) koji je po navadi ili skoro vazda bio visok oko 40 cm.

Zašto baš toliko?

Zarad toga što kad na njega śedi čeljade prośečne visine – svoj život odmara samo ako je barem i za zeru vrh koljena visočiji od početka stegna, tj. ako je ugao butne kočine i ćevanice manji od 90 stepeni.

Naredna stranica