Ivanov
XI
ŠABELJSKI (ulazi): U tuđem, iznošenom fraku… bez rukavica… koliko podrugljivih pogleda zbog toga, glupih viceva, prostačkih osmijeha… Odvratni ljudi!
BORKIN (brzo ulazi s buketom; on je u fraku sa cvijetom u rupici od revera) Uf! Pa đe je on? (Ivanovu.) Vas odavno čekaju u crkvi, a vi ovđe filozofirate. Baš ste smiješni! Bogomi, smiješni! Pa vi ne treba da idete s mladom, nego sa mnom, a po mladu ću ja doći iz crkve. Zar ni to ne znate? Bogomi, vi ste smiješan čovjek.
LJVOV (ulazi, Ivanovu): A, i vi ste ovđe? (Glasno.) Nikolaju Aleksejevuču Ivanove, izjavljujem vam pred svima da ste podlac!
IVANOV (hladno): Najljepša hvala.
Opšta zabuna.
BORKIN (Ljvovu): Gospodine, to je podlost! Ja vas pozivam na dvoboj!
LJVOV: Gospodine Borkine, za mene je ispod čast ne samo da se borim nego čak i da govorim sa vama! A gospodin ivanov može da dobije satisfakciju kad god zaželi.
ŠABELJSKI: Gospodine, ja ću se boriti s vama!
SAŠA (Ljvovu): Zašto? Zašto ste ga uvrijedili? Gospodo, dopuštite, neka mi on reče: zašto?
LJVOV: Aleksandra Pavlovna, ja ga nijesam vrijeđao bez razloga. Ja sam došao kao pošten čovjek da vam otvorim oči i molim vas da me saslušate.
SAŠA: Šta vi možete da rečete? Da ste pošten čovjek? To zna cio svijet! Recite mi bolje po duši: rezumijete li vi samog sebe ili ne? Vi ste ušli ovamo kao pošten čovjek i nanijeli ste mu strašnu uvredu koja me zamalo nije ubila; ranije ste ga progonili kao sijenka i smetali mu da živi, vi ste ili uvjereni da vršite svoju dužnost, da ste pošten čovjek. Vi ste se miješali u njegov privatan život, ogovarali ste ga i osuđivali; koga god ste mogli, i mene i sve poznanike, zasipali ste anonimnim pismima, a u isto vrijeme ste mislili da ste pošten čovjek. Misleći da je to pošteno, vi, doktore, nijeste čak pošteđeli ni njegovu bolesnu ženu i nijeste joj dali mira svojim sumnjama. I kad biste izvršili najgore nasilje, kad biste učinili najsvirepiju podlost, vama bi se i dalje činilo da ste neobično pošten i napredan čovjek!
IVANOV (smijući se): Ovo nijesu svatovi, nego parlament! Bravo, bravo!…
SAŠA (Ljvovu): E, sad razmislite: razumijete li samog sebe ili ne? Tupi svirepi ljudi! (Uzima Ivanova za ruku.) Ajmo odavde, Nikolaju! Oče, ajmo!
IVANOV: Đe ćemo? Stoj, sad ću ja svemu tome učiniti kraj! Probudila se u meni moja mladost, progovorio je nekadašnji Ivanov! (Vadi revolver.)
SAŠA (vrisne): Znam šta hoće da uradi! Nikolaju, tako ti boga!
IVANOV: Dugo sam padao sve niže i niže, sada stoj! Dosta je bilo! Sklonite se! Hvala ti, Saša!
SAŠA (viče): Nikolaju, tako ti boga! Ne dajte mu!
IVANOV: Puštite me! (Jurne u stranu i ubija se.)
Zavjesa.
Preveo: Kiril Taranovski
Priredio: Mato Kankaraš
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7777
Objavio Urednik
dana lis 24 2019. u kategoriji Biblioteka, Drama.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst