Ivanov
VII
LEBEDEV: Samo još to treba! Šta se desilo?
SAŠA: Otkud ti ovđe?
IVANOV: Oprostite, gospodo, dozvolite mi da govorim sa Sašom nasamo.
LEBEDEV: Nije red da se prije vjenčanja dolazi kod vjerenice! Ti treba da ideš u crkvu.
IVANOV: Pavle, ja te molim…
Lebedev sliježe ramnima; on, Zinaida Savišna, Grof i Babakina izlaze
VIII
SAŠA (oštro): Šta oćeš?
IVANOV: Ja se gušim od bijesa, ali ipak mogu da govorim hladnokrvno. Slušaj. Maločas sam se oblačio za vjenčanje, i pogledao sam se u ogledalo i primijetio sam da su mi sljepoočnice… sijede. Šura, nemojmo! Dok još nije kasno, treba prekinuti ovu besmislenu komediju… Ti si mlada, čista, pred tobom je život, a ja…
SAŠA: Ništa to nije novo, sve sam to čula hiljadu puta i već mi je dojadilo! Idi u crkvu, ne zamajavaj ljude.
IVANOV: Sad ću ja kući, a ti objavi svojima da svadbe neće biti. Objasni im nekako. Vrijeme je da se opametimo. Ja sam igrao Hamleta, ti uzvišenu đevojku… i dosta.
SAŠA (planuvši): Kakav je to ton? Ja te ne slušam.
IVANOV: A ja govorim i govoriću.
SAŠA: Zašto si došao? Dosad si samo kukao, sad već počinješ da se rugaš.
IVANOV: Ne, ja ne kukam! Rugam se? Da, ja se rugam. I kad bih mogao da se rugam sebi hiljadu puta jače i da naćeram cio svijet da se grohotom smije, ja bih i to uradio! Pogledao sam se u ogledalo i u mojoj savjesti kao da je puklo jezgro! Ja sam počeo da se rugam sam sebi i umalo nijesam poludio od sramote. (Smije se.) Melanholija! Otmena śeta! Bezrazložna tuga! Nedostaje mi još da pišem pjesme. Kukati, jadati se, ići ljudima na živce, biti svjestan da je životna energija zanavijek izgubljena, da sam zarđao, preživio svoje, da sam postao malodušan i da sam do ušiju ogrezao u toj gnusnoj melanholiji… biti svjestan svega toga kad sunce sija, kad čak i mrav vuče svoje breme i zadovoljan je sobom, a ne hvala lijepo! Viđeti kako te jedni smatraju za šarlatana, drugi žale, treći pružaju ruku pomoći, četvrti… a to je najgore… sa strahopoštovanjem slušaju tvoje uzdahe, gledaju na tebe kao na drugog Muhameda i čekaju da im objaviš novu religiju… A ne, hvala bogu, imamo još ponosa i savjesti! Kad sam dolazio ovamo, smijao sam se sebi i činilo mi se da mi se smiju ptice, smije drveće…
SAŠA: To više nije zloća, to je ludilo!
IVANOV: Misliš? Ne, ja nijesam lud. Sad ja vidim stvari u njihovoj pravoj boji i moja misao je tako isto čista kao tvoja savjet. Mi se volimo, ali od našeg vjenčanja nema ništa! Ja sâm mogu da bjesnim ili da se kiśelim do mile volje, ali nemam prava da upropašćavam druge! Svojim kukanjem otrovao sam ženi posljednju godinu života. Otkako si moja vjerenica, zaboravila si na smijeg i ostarila za pet godina. Tvoj otac, kome je sve u životu bilo jasno, zahvaljujući meni, prestao je da razumije ljude. Pođem li u nadleštvo na śednicu, u goste, u lov, đe bilo, svuđe unosim dosadu, śetu, nezadovoljstvo. Stani, nemoj me prekidati! Ja sam oštar, grub, ali oprosti mi, ja se gušim od bijesa i ne mogu drugačije da govorim. Ja nijesam nikad lagao, nikad nijesam klevetao život, ali otkako sam postao grinja, ja protiv svoje volje, ne primjećujući to, klevetam ga, ropćem na sudbinu, i svakome ko me sluša gadi se na život i svako počinje da ga kleveta. Đavo me ponio!
SAŠA: Stani!… Iz svega toga što si sad rekao izlazi da ti je dosadilo vječito kukanje i da je vrijeme da otpočneš nov život!… Odlično!…
IVANOV: Ničeg odličnog ne vidim. Kakav nov život! Ja sam konačno propao! Vrijeme je da mi oboje shvatimo to. Nov život!
SAŠA: Nikolaju, osvijesti se! Po čemu se vidi da si propao? Kakav je to cinizam? Ne, neću ni da govorim ni da slušam. Idi u crkvu.
IVANOV: Propao sam!
SAŠA: Ne viči tako, čuće gosti!
IVANOV: Ako je pametan, obrazovan i zdrav čovjek bez ikakvog vidljivog razloga postao kukumavka i počeo da pada, on pada sve niže i nema mu spasa! Reci, đe je moj spas? U čemu? Ja ne mogu da pijem… od vina me boli glava; rđave stihove ne umijem da pišem, da se molim svojoj duševnoj ljenosti i da gledam u njoj nešto uzvišeno… ne mogu. Ljenost je ljenost, slabost je slabost… drugih naziva nemam. Promao sam, propao sam… i nema šta da se govori! (Okreće se.) Mogu nas prekinuti. Slušaj, ako me voliš, pomozi mi. Sad odmah, bez oklijevanja, odreci me se! Brže…
SAŠA: Ah, Nikolaju, kad bi samo znao kako si me zaborio! Kako si mi namučio dušu! Dobri, pametni čovječe, prosudi sam: zar se mogu nekom postavljati takvi zadaci? Svakog dana nov zadatak, sve teži i teži… Ja sam željela aktivnu ljubav, ali ovo je mučenička ljubav.
IVANOV: A kad postaneš moja žena, zadaci će biti još teži. Zato, odreci me se! Shvati: iz tebe ne govori ljubav, nego prkos časne prirode. Ti si postavila sebi za cilja da po svaku cijenu oživiš u meni čovjeka, da me spasiš, tebi je laskalo što vršiš podvig… Sad bi šćela natrag, ali ti ne da lažan stid. Shvati to!
SAŠA: Kakva čudna, apsurdna logika! Hajde, reci, mogu li da se odrečem tebe? Kako bih se mogla odreći? Ti nemaš ni majke, ni sestre ni prijatelja… Ti si upropašćen, imanje su ti razvukli, svi te okolo klevetraju…
IVANOV: Učinio sam glupost što sam došao ovamo. Trebalo je da postupim onako kao što sam htio…
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7777
Objavio Urednik
dana lis 24 2019. u kategoriji Biblioteka, Drama.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst