Ivanov
ČETVRTI ČIN
I
Jedan salon u kući Lebedevih. Sprijeda je svod, koji dijeli salon od sale, lijevo i desno – vrata. Starinska bronza, porodični portreti. Salon je svečano udešen. Pijanino, na njemu violina, pored njega stoji violončelo. Dok traje čin, po sali se šetaju gosti obučeni za bal.
LJVOV (ulazi, gleda na sat): Prošlo je četiri. Sigurno će sad početi blagosiljanje… Blagosloviće je i povešće na vjenčanje. Eto to je trijumf vrline i istine! Nije mu prošlo za rukom da opljačka Saru, umorio ju je i sahranio, sada je našao drugu. I pred njom će se pretvarati dok je ne opljačka, a kad je opljačka, sahraniće je tamo đe leži sirota Sara. Stara kulačka istorija…
Pauza.
Sada je na sedmom nebu od sreće, lijepo će doživjeti duboku starost i umrijeće mirne savjesti. Ne, ja ću te razgolititi! Kad ti zderem tu prokletu masku i kad svi čuju šta si i ko si, ti ćeš glavačke slećeti sa sedmog neba u jamu iz koje te neće ni đavo izvući! Ja sam pošten čovjek, moja je dužnost da se umiješam i otvorim oči slijepima. Ispunići svoju dužnost i još śutra idem iz ovog prokletog sreza! (Stoji zamišljen.) Ali šta da uradim? Da se objašnjavam s Lebedevima… zaludan trud! Da ga pozovem na dvoboj? Da napravim skandal? Bože moj, nerviram se kao đetušte i potpuno sam izgubio sposobnost da mislim. Šta da radim? Dvoboj?
II
KOSIH (ulazi, radosno Ljvovu): Juče sam objavio mali slem u krsti, a napravio veliki. Samo, opet mi je onaj Barabanov sve pokvario! Igramo. Ja rečem bez aduta. On dalje. Dvije krste. On opet dalje. Ja dvije dinare… tri krste… i, zamislite, možete li zamisliti: ja objavim slem, a on mi ne javlja aša. Da mi je, nesoj, javio za aša, ja bih objavio veliki slem i bez aduta.
LJVOV: Praštajte, ja ne igram karata i zato neću moći da podijelim sa vama vaše oduševljenje. Hoće li skoro početi blagosiljanje?
KOSIH: Mora biti da će skoro. Zuzicu povraćaju da doće sebi. Ubi se plačući, žao joj miraza.
LJVOV: A šćeri ne?
KOSIH: Miraza. A i mora joj biti krivo. Kad se oženi, neće platiti dug. Zetove mjenice ne možeš protestovati.
III
BABAKINA (nakinđurena, dostojanstveno prelazi preko pozornice pored Ljvova i Kosiha; Kosih udara pesnicom o pesnicu; ona se okreće): Glupo!
Kosih dodiruje prstom njen struk i smije se.
BABAKINA: Seljak! (Razmine.)
KOSIH (smije se): Potpuno šenula ženska! Dok nije mislila da postane njena svjetlost, bila je žena kao žena, a sad joj ne možeš ni prići. (Podražava je.) Seljak!
LJVOV (uzbuđeno): Slušajte, recite mi iskreno: šta vi mislite o Ivanovu?
KOSIH: Ništa ne valja. Igra kâ obućar. Prošle godine, o velikom postu, desilo se ovo: śedemo mi da igramo… ja, grof, Borkin i on. Dijelim ja…
LJVOV (upada mu u riječ): Ja li on dobar čovjek?
KOSIH: On? Vidra! Muva se svuđe – prošao je sito i rešeto. On i grof… dva za groš. Oni imaju nos da ośete đe se šta može zakučiti. Nagrabusio sa Čivutkom, stučen čovjek, a sad hoće da se dočepa Zuzinih sanduka. Mogu da se kladim, ne bio ja ja, ako on Zuzu kroz godinu dana ne oćera u prošnju. On… Zuzu, a grof. . . Babakinu. Dići će im pare i onda će lijepo da žive i uživaju. Doktore, što ste danas tako blijedi? Strašno izgledate.
LJVOV: Nije to ništa, Sinoć sam malo više popio.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7777
Objavio Urednik
dana lis 24 2019. u kategoriji Biblioteka, Drama.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst