Ivanov
VII
IVANOV (uplašeno): Šura, jesi li ti to?
SAŠA: Da, ja sam. Zdravo. Nijesi me očekivao? Zašto tako dugo nijesi bio kod nas?
IVANOV: Šura, zaboga, to je neoprezno! Tvoj dolazak može vrlo rđavo uiticati na mogu ženu.
SAŠA: Ona me neće viđeti. Ja sam ušla na sporedan ulaz. Odmah ću otići. Brinem se da li si zdrav. Zašto nijesi dolazio tako dugo?
IVANOV: Žena je već ionako uvrijeđena, ona skoro umire, a ti dolaziš ovamo. Šura, Šura, to je lakomisleno i nečovječno!
SAŠA: Pa šta sam mogla da radim! Ti dvije neđelje nijesi bio kod nas, ne odgovaraš na pisma. Ja sam se sva iskidala. Mislila sam da ti ovđe strahovito patiš, da si bolestan, da si umro. Nijednu noć nijesam spavala mirno. Odmah ću ići… Reci mi bar jedno: jesi li zdrav?
IVANOV: Ne, izmučio sam sebe i ljudi me muče neprstano… Prosto ne mogu više izdržati! A još so o to došla! Kako je to nezdravo, kako nenormalno! Šura, kako sam kriv, kako sam kriv!
SAŠA: Ala ti voliš strašne i žalosne riječi! Ti kriv? Je li? Kriv? Onda reci: zbog čega?
IVANOV: Ne znam, ne znam…
SAŠA: To nije odgovor. Svaki grešnik mora znati šta je zgriješio. Nijesi, valjda, pravio lažne pare?
IVANOV: Nije duhovito!
SAŠA: Kriv si što više ne voliš ženu? Možda, ali čovjek nije gospodar svojih ośećanja, ti to nijesi htio. Jesi li ti kriv što je ona viđela kako sam ti priznala ljubav? Ne, ti nijesi htio da ona to vidi…
IVANOV (upada joj u riječ): I tako dalje, i tako dalje… Zavolio, prestao da voliš, nijesi gospodar svojih ośećanja… Sve su te opšte otrcane fraze, koje ne pomažu…
SAŠA: Zamorno je govoriti s tobom. (Gleda sliku.) Kako je lijepo naslikano ono pseto! Je li iz prirode?
IVANOV: Iz prirod. I cio naš odnos je otrcano i opšte mjesto: on je klonuo duhom i izgubio tlo pod sobom. Pojavila se ona, vedra duga, snažna, i pružila mu ruku pomoći. To je lijepo i liči na istinu samo u romanima, a u životu…
SAŠA: I u životu je to isto.
IVANOV: Vidim kako lijepo razumiješ život. Moja jadanja izazivaju u tebi strahopoštovanje, ti uobražavaš da si pronašla drugog Hamleta. A po mome mišljenju, ova moja psihopatija sa svim onim što ide uz nju može poslužiti kao dobar materijal samo za smijeh i ni za šta više! Trebalo bi se grohotom smijati mom prenemaganju, a ti… vičeš u pomoć! Hoćeš da spašavaš, da izvršiš podvig! Da znaš koliko sam danas ljut na samog sebe. Ośećam da moram eksplodirati. Ili ću slomiti nešto ili…
SAŠA: To, to je baš potrebno. Slomi nešto, razbij, ili počni da vičeš. Ti se ljutiš na mene, ja sam učinila glupost što sam se riješila da dođem ovamo. Pa dobro, prsni, izderi se na mene, počni da lupaš nogama. Ajde! Počni da se ljutiš…
Pauza.
Dakle?
IVANOV: Baš si smiješna.
SAŠA: Odlično! Mi smo se. Čini mi se, nasmiješili. Budite dobri, smilujte se, namiješite se još jedanput!
IVANOV (smije se): Ja sam primijetio: kad počinješ da me spašavaš i učiš pameti, lice ti dobija strašno naivan izraz, a zenice ti dođu velike kao da gledaš kometu. Stoj, rame ti je prašnjavo. (Stresa orašinu s njenog ramena.) Naivni muškarac je budala. A vi žene umijete da budete naivne tako da to izgleda i ljupko, i zdravo, i toplo i ne tako glupo kao što bi se moglo učini u prvi mah. Samo otkud taj običaj kod svih vas? Dok je muškarac zdrav, snažan i veseo, vi ne obraćate na njega nikakvu pažnju, ali čim počne da pada i da se prenemaže, vi mu se vješate oko vrata. Zar je gore biti žena hrabrog i jakog čovjeka nego bolničarka kod nekog nesrećnika koji samo plače.
SAŠA: Gore!
IVANOV: A zašto? (smije se) Darvin ne zna o tome, inače bi vam pokazao! Vi kvarite ljudski rod. Zahvaljujući vama, na svijetu će se uskoro rađati samo kukumavke i psihopate.
SAŠA: Muškarci mnogo štošta ne razumiju. Svakoj đevojci će se prije dopasti neki nesrećnik negoli srećan čovjek, zato što svaku đevojku privlači aktivna ljubav… Razumiješ? Aktivna. Muškarci su zauzeti poslom i zato je kod njih ljubav na posljednjem mjestu. Malo porazgovarati sa ženom, prošetati se s njom u parku, prijatno provesti s njom vrijeme, isplakati se na njenom grobu… Eto, eto je sve. A za nas je ljubav… sam život. Ja te volim, to znači da ja sanjam kako ću te izliječiti od melanholije, kako ću poći s tobom na kraj svijeta… Ti uzbrdo, i ja uzbrdo, ti u jamu, i ja u jamu. Za mene bi, na primjer bila velika sreća da cijele noći prepisujem tvoja akta, ili da se cijele noći pazim da te nko ne probudi ili da idem s tobom pješke jedno sto vrsta. Śećam se, prije tri godine, kad si jednom za vrijeme vršidbe svratio kod nas sav prašnjav, preplanuo od sunca, umoran i zatražio vode. Ja sam ti donijela čašu vode, a ti si već bio legao na divan i zaspao kao zaklan. Spavao si tako kod nas dvanaest sati, a ja sam cijelo vrijeme stajala iza vrata i pazila da neko ne uđe. I tako mi je bilo lijepo! Ukoliko je više truda da, utoliko je ljubav ljepša, upravo, razumiješ, utoliko se ona jače ośeća.
IVANOV: Aktivna ljubav… Hm… Da li je to izopačenost, đevojačka filozofija, ili, možda, tako i treba da bude… (sliježe ramenima.) Đavo bi ga znao! (Veselo.) Šura, časna riječ, ja sam čovjek na svome mjestu!… Prosudi sama: ja sam uvijek volio da filozofiram, ali nikad u životu nijesam rekao: „Naše su žene pokvarene“ ili „Žena je skrenula s pravog puta.“ Ja sam bio samo zahvalan i ništa više! Ništa više! Dobra moja curo, kako si zabavna! A kakav sam tek ja smiješan tupadžija. Bunim pravoslavni svijet, po cio dan plačem kao kukumavka. (Smije se.) Bu-u! Bu-u! (Brzo se odmakne od nje.) A sad idi, Saša! Mi smo se zaboravili…
SAŠA: Da, vrijeme je da odem. Zbogom! Bojim se da tvoj pošten doktor iz ośećajna dužnosti ne referiše Ani Petrovnoj da sam ja ovđe. Čuj me: idi odmah ženi i śedi, śedi, śedi pored nje… Ako bude trebalo godinu dana da śediš… śedi godinu dana. Deset godina… śedi deset godina. Vrši svoju dužnost. I tuguj, i moli je da ti oprosti i plači… sve to tako treba. A što je glavno, nemoj zaboraviti na posao.
IVANOV: Opet se ośećam kao da sam pojeo otrovnu pečurku. Opet!
SAŠA: A sad, neka te bog čuva! Na mene ne moraš uopšte misliti! Ako mi kroz neđelju-dvije napišeš dva-tri reda, ja ću ti i za to reći hvala. A ja ću ti pisati…
Borkin proviruje na vrata.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7777
Objavio Urednik
dana lis 24 2019. u kategoriji Biblioteka, Drama.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst