Ivanov
VI
IVANOV (sam): Rđav, bijedan i ništavan čovjek sam ja. Čovjek treba da je tako jadan, istrošen i izmučen kao Pavle pa da bi me mogao voljeti i poštovati. Koliko ja sebe prezirem, bože moj! Kako duboko mrzim svoj glas, svoj hod, svoje ruke, ovo odijelo, svoje misli. Pa zar to nije smiješno i žalosno? Još nema ni godinu dana kako sam bio zdrav i snažan, bio čio, neumoran, vatran, radio ovim istim rukama, govorio tako da sam mogao dirnuti do suza najveće prostake, umio da plačem kad bih vidio nesreću i bunio se kad bih vidio nepravdu. Znao sam za nadahnuće, znao za draž i poeziju tihih noći kad od mraka do zore radiš za pisaćim stolom ili daješ maha svojim snovima. Vjerovao sam, gledao u budućnosti kao u oči rođene majke . A sada, o, bože moj! Zamorio sam se, ne vjerujem više, u neradu provodim dane i noći. Ne slušaju me više ni mozak n ruke ni noge. Imanje propada, šume padaju pod udarcima śekire. (Plače.) Zemlja moja gleda me kao siroče. Ništa ne očekujem, ničeg mi nije žao, duša mi drhti od straha pred śutrašnjicom… A povijest sa Sarom? Kleo sam se da ću je voljeti, obećavao sreću, iznosio joj pred oči budućnost o kakvoj nije mogla čak ni sanjati. Ona je povjerovala. Za svih pet godina vidio sam samo kako se ona gasila pod teretom svojih žrtava, kako je malaksavala u borbi sa savješću, ali, to zna bog, nije me nijednom pogledala poprijeko, nikad mi ništa nije prebacivala!… I šta je sad? Prestao sam da je volim… Kako? Zašto? Ne razumijem. Ona sad pati, dani su joj izbrojani, a ja, kao posljednja kukvica, bježim od njenog blijedog lica, od upalih grudi, od molećivog pogleda… Sramota, sramota!
Pauza.
Sašu, curu, dira moja nesreća. Ona meni, skoro starcu, izjavljuje ljubav, to me opija, ja zaboravljam sve na svijetu, i kao opčinjen muzikom, uzvikujem: „Novi život! Sreća!“. A već śutradan vjerujem u taj život i u tu sreću isto toliko koliko u vampire… Šta je to sa mnom? U kakvu provaliju guram sebe? Otkud kod mene ta slabost? Šta je to s mojim živcima? Ako samo bolesna žena malo pecne ponos, ako mi posluga nešto ne ugodi ili ako me slaže puška, kako postajem grub i pakostan, kako ne ličim više na sebe…
Pauza.
Ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem! Prosto da se čovjek ubije…
LJVOV (ulazi): Hoću da se objasnim s vama, Nikolaju Aleksejeviču!
IVANOV: Ako se mi, doktore, budemo svaki dan objašnjavali, to se neće moći podnijeti.
LJVOV: Hoćete li da me saslušate?
IVANOV: Slušam ja vas svaki dan i još nikako ne mogu da shvatim: šta vi, upravo, hoćete od mene?
LJVOV: Ja govorim jasno i određeno i ne može da me shvati samo onaj ko nema srca…
IVANOV: Da mi žena umire – to znam; da sam jako kriv pred njom – znam i to; da ste pošten i otvoren čovjek – i to mi je poznato! Šta još hoćete?
LJVOV: Mene revoltira ljudska bezdušnost… Umire jedna žena. Ona ima roditelje, koje voli i koje bi šćela pred smrt da vidi; oni, opet, vrlo dobro znaju da će ona uskoro umrijeti i da ih ona još uvijek voli, ali, prokleta bezdušnost: oni kao da bi šćeli da zadive svijet svojim religioznim fanatizmom, oni je još uvijek proklinju! Vi ste čovjek zbog koga je ona žrtvovala sve… i rođeno gnijezdo i duševni mir, a vi sasvim otvoreno, sa potpuno jasnim namjerama, svaki dan odlazite kod tih Lebedevih!
IVANOV: Ali ja tamo nijesam bio već dvije neđelje…
LJVOV (ne slušajući ga): S takvim ljudima kao što ste vi treba govoriti otvoreno, bez uvijanja; ako nećete da me slušate, ne morate! Ja sam naučio da nazivam stvari njihovim pravim imenom… Vama je potrebna ova smrt radi novih podviga: neka je tako, ali zar ne možete da pričekate? Kad biste puštili ženu da umre prirodnom smrću, kad je ne biste ubijali svojim otvorenim cinizmom, zar bi vam se izmigoljila Lebedeva s njenim mirazom? Ako ne sada, a ono kroz godinu dana, kroz dvije godine, vi divni Tartif, uspjeli biste da zaludite tu đevojčicu i prgrabite njen miraz isto onako kao što ćete uspjeti i sada… Zašto onda žurite? Zašto vam je potrebno da vaša žena umre sada, a ne kroz mjesec ili kroz godinu dana?
IVANOV: Ovo je živa muka… Doktore, vi ste suviše rđav ljekar ako pretpostavljate da čovjek može obuzdavati sebe beskrajno dugo. Mene staje strahovitih napora da ne odgovaram na vaše uvrede.
LJVOV: Zaboga, koga hoćete da namagarčite? Skinite masku.
IVANOV: Vi ste pametan čovjek, nema šta: po vašem mišljenju, nema ništa lakše nego shvatiti mene! Je li tako? Ja sam se oženio Anom da bih dobio veliki miraz… Miraz nijesam dobio, prebario sam se u računu i sada hoću da je oćeram u grob da bih se mogao oženiti drugom i dobiti miraz… Je li tako? Kako je to jednostavno i prosto… Čovjek je tako jednostavna i prosta mašina… Ne, doktore, u svakome od nas ima suviše mnogo točkića, šrafova i ventila da bismo mogli suditi jedan o drugome prema prvom utisku ili prema dva-tri spoljašnja znaka. Ja vas ne razumijem, vi mene ne razumijete i mi sami sebe ne razumijemo. Može čovjek biti odličan ljekar… i uopšte ne poznavati ljude. Ne budite tako samouvjereni i priznajte to.
LJVOV: Zar vi ozbiljno mislite da ste tako nedokučivi i da ja imam tako malo mozga da ne mogu razlikovati podlost od poštenja?
IVANOV: Jasno je da se nikad nećemo razumjeti… Ja vas pitam posljednji put, odgovorite mi, molim vas, bez ikakvih uvoda: šta vi upravo hoćete od mene? Šta želite da postignete? (Nervozno.) I s kim imam čast da govori: s mojim tužiocem ili s ljekarom moje žene?
LJVOV: Ja sam ljekar, i kao ljekar zahtijevam od vas da promijenite svoje ponašanje… Ono ubija Anu Petrovnu.
IVANOV: A šta da radim? Šta? Ako me vi bolje razumijete nego što ja sam sebe razumijem, recite određeno: šta da radim?
LJVOV: Bar nemojte tako otvoreno čini ono što činite.
IVANOV: A, bože moje! I vi mislite da razumijete samog sebe? (Pije vodu.) Ostavite me. Ja sam hiljadu puta kriv, odgovaraću za to pred bogom, ali vas niko nije ovlastio da me svakog dana stavljate na muke.
LJVOV: A ko je vas ovlastio da vrijeđate u meni moju istinu? Vi ste mi izmučili i otrovali dušu! Dok nijesam došao u vaš srez, dopuštao sam sebi da postoje glup ljudi, ludaci, zanešenjaci, ali nikad nijesam vjerovao da postoje svjesni zločinci, koji svjesno upućuju svoju volju na put zla… Ja sam poštovao i volio ljude, ali kad sam vidio vas…
IVANOV: To sam već čuo!
LJVOV: Čuli ste? (Spazi Sašu kako ulazi; ona je u amazonci.) Bar sada, nadam se, odlično razumijemo jedan drugoga! (Sliježe ramenima i izlazi.)
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7777
Objavio Urednik
dana lis 24 2019. u kategoriji Biblioteka, Drama.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst