Don Niko Luković – Ana Marija Marović

 

DJETINJSTVO I PRVA MLADOST

 

Djevojčica je već u početku pokazivala neobičnu bistrinu uma i živahnost, a kasnije i želju za znanjem, pa su njeni imućni roditelji nastojali da joj daju što širu naobrazbu.

Anin životopisac, svećenik Aurelio Signora, ovako o njoj piše kada je imala sedam godina: ,,Djevojčica je preživljavala svoj najnestašniji period života; bila je koleričnog temperamenta, nagla, nemirna, malo pobožna i ohola. Tako barem o sebi govori Marovićka u svojim ‘Uspomenama’, da istakne veličinu Božjeg milosrđa, koje je nije prepustilo samoj sebi.’’[11] Osvrćući se na svoje djetinjstvo, Ana piše: ,,Kada sam se nalazila u crkvi, osjećala sam takvu privlačnost prema svetom mjestu, da sam bila potpuno smirena.’’

Molitva je na nju osobito uticala. Dalje piše: ,,Sjećam se, da me je majka učila moliti i u jednoj molitvi, sada ne pamtim kojoj, bile su i ove riječi: Grlim te o moj Isuse, vječni, preslatki zaručniče moje duše. Te su mi se riječi osobito dopale i odmarajući se u svojoj kolijevci, često sam ih ponavljala držeći ruke prekrštene na prsima.’’

Pripovijeda se i ova epizoda, iz njenog djetinjstva, puna značaja za budući život. Djed Ivanović običavao je voditi unuku u crkvu. Jednom je poveo u glasovitu crkvu Sta Maria Gloriosa dei Frari, u kojoj na glavnom oltaru dominira Tizianova ,,Assunta’’. Ušli su u tu ogromnu crkvu, punu naroda, prilikom velike svetkovine. Djevojčica, stisnuta od naroda, nije mogla ništa vidjeti što se obavlja na oltaru. Tražila je, da je djed podigne na ruke. On je to učinio, tako da je sada mogla da vidi svećenika kako dijeli sv. Pričest vjernima. ,,Vidjela sam, piše, svetu posudu iz koje je svećenik uzimao neki predmet, koji je sjao bijelim sjajem i pružao ga ustima vjernih, koji su klečali oko oltara. Izgledalo mi je, da je ono što je svećenik dijelio, vatra, a o tome me još više uvjeravalo to, što je svaka osoba, koja bi se udaljavala od oltara, spuštala glavu, povučena u sebe. Ovo sam pripisivala učinku vatre, koja ju je pekla. One bijele čestice i sve ono skupa ostalo mi je živo urezano u pameti čitavog života.’’ Ta djetinja naivnost predskazivala je veliku pobožnost Ane Marović prema Presvetoj Euharistiji.

Roditelji su je u sedmoj godini života povjerili svećeniku Danijelu Canal koji je u Mlecima uživao glas pobožnog, učenog i karitativnog čovjeka. Od tada, pa do svoje smrti Canal je bio duhovno povezan s Anom i kasnije s njom sarađivao. Jasno je, da je Providnost preko ovih izabranih duša htjela postići svoje ciljeve: slavu Božju i dobro bližnjega.

Canal je držao Ani školu u kući njenih roditelja, kako je to u ono doba bio običaj u višim krugovima. Ulagao je sve svoje znanje i iskustvo, da svoju učenicu što bolje izuči i vaspita, i da je tako spremi za velike zadatke koje joj je Bog namijenio.

Prva briga ,,pobožnog svećenika’’, kako ga Ana zove u svojim spisima, bila je, da joj dade dobro i solidno kršćansko vaspitanje.

Dok je djevojčica provodila taj period života, razvijenost njenog uma, želja za znanjem i prirodna znatiželjnost doveli su je bili do toga, da je htjela da sazna više nego li je odgovaralo njenoj dobi. Čitala je komedije, romane i profane pripovijetke. Svega se toga ona kasnije sjećala, zahvaljujući Bogu, što nije dozvolio da joj to ostavi i najmanjeg štetnog traga u duši. Pod vođstvom svog učitelja, u borbi sa samom sobom, uspjela je da savlada sve ove i druge slabosti.

Canal je Anu pripravio za prvu ispovijed u dobi od devet godina; za krizmu kada joj je bilo deset godina, a na Duhove dana 15. maja 1826. g. u njenoj jedanaestoj godini pripustio je na prvu sv. Pričest, koju joj je on podijelio u crkvi S. Giovanni in Bragora.

Pod duhovnim vođstvom tog vrijednog sluge Božjega, djevojčica je sve više napredovala u pobožnosti, kršćanskim vrlinama i nauci, na udivljenje svog učitelja i na radost svojih roditelja koji su za svoju jedinicu živjeli.

U kući se govorio ‘’naški’’ (srpskohrvatski), ali je Ani učitelj, Italijan, predavao sve predmete samo na italijanskom jeziku. Ana je bila tako naučila italijanski jezik, da je kasnije pisala i pjevala samo na tom jeziku, jer se  u njemu mogla punije literarno izražavati. To je sudbina mnogih naših ljudi i žena, vaspitanih u tuđini.

Ali je ipak Anina plemenita duša gajila nježnu ljubav prema rodnoj grudi svojih roditelja, znajući da je ona naše gore list, što ponosno ističe u svojim pismima. Rodoljubivi roditelji, Dobroćani, koji su bili u neprekidnoj vezi sa rodbinom, svojoj su miljenici već u mladim danima u srce usadili ljubav prema otadžbini, tako da ona nije nikada zanijekala svoja slovenska osjećanja, kako ističe njen životopisac Ferdinando Apollonio, arhiprezbiter bazilike sv. Marka.[12]

Pored vjerske sticala je i opću naobrazbu. Učila je matematiku, fiziku, prirodne nauke, istoriju, geografiju, italijansku i latinsku književnost. Čitanje latinskih klasika i italijanskih pisaca pomoglo joj je da stekne solidnu literarnu naobrazbu i sopstveni stil. Učila je istoriju umjetnosti, crtanje, slikarstvo i muziku, za koje je grane umjetnosti od prirode osjećala sklonost. Tako je djevojka napredovala u dobi, znanju i milosti Božjoj.

Ferdinando Apollonio ovako opisuje Anu Marović kao djevojku od petnaest godina: ,,mršava, srednjeg rasta, nježna, jednostavna, oka živahna i vesela, nasmijana lica, govora odmjerena, pametna i oprezna, nastupa gospodskog i otmenih manira. Nije bila grčka ljepota Fidijinih poteza, ali je bila vrlo ljupka u svom izrazitom slovenskom tipu. Dvije pletenice su joj krunile lijepu glavu i zaobilazile fine uši, prozirne kao alabastar. Odijevala se prema svom položaju jednostavno i otmeno.’’[13]

Dan prve Pričesti značio je potpunu prekretnicu u životu Ane Marović. ,,Bila sam – piše – van sebe, toliko sam bila zanesena neopisivom radošću, kakvu nijesam nikad do tada osjećala, da nijesam znala na kom se svijetu nalazim. Imajući Tebe, moje blago, činilo mi se, da je ništa ovaj svijet, koji sam toliko ljubila. Upoznala sam po svjetlosti kojom si rasvjetlio moju pamet, da sva dobra koja svijet obećaje nijesu drugo nego laž i obmana.’’[14] Od toga dana je osjećala da je sva Božja. Nikada nije propustila priliku a da ne prisustvuje sv. Misi, kadgod su joj to kućne prilike dozvoljavale. Kasnije, kao redovnica, znala bi čitave noći klečati pred Svetohraništem. U svim teškim časovima tražila je utjehe i savjeta pred Presvetim. Kada bi prolazila ispred crkve, u kojoj se štuje Svetotajstvo, u duhu se klanjala Utamničeniku naše ljubavi, ako nije mogla da uđe u dotičnu crkvu. Za crkvu Sv. Stasije u Dobroti bila je izvezla pokrivač za piksidu.[15] Taj dar crkvi rodnoga kraja popratila je pismom punim pobožnih misli, između kojih se nalazila i ta, da bi željela da ona lično bude onaj ,,velum’’, kako bi mogla da nosi neprestano u srcu Isusa Hrista. Ova se njena pobožna želja tako bila dopala ondašnjem mletačkom patrijarhu, kardinalu Monico, pa je Anu zamolio da spjeva sonet o istom predmetu, što je ona i učinila sa zanosom duše.

Toga, za nju najsretnijeg dana u životu, (prve Pričesti), slijedeći svoju spontanu naklonost, položila je zavjet vječnog djevičanstva, a da se prije nije o tom savjetovala sa svojim ispovjednikom, nadahnuta primjerima svetih djevica-mučenica o kojima je čitala u knjizi ,,Leggendario delle vergini’’, koja je na nju ostavila dubok utisak. ,,Osobito su mi se dopadale – piše – one odlučne izjave svetih djevica, da one neće drugog zaručnika osim Hrista, zbog čega su neustrašivo podnosile mučenja od strane tirana i zadovoljne išle u susret smrti za ljubav nebeskog zaručnika. To je, zaista, govorila sam sama sobom, heroizam mnogo veći od tolikih svjetovnih heroja, koji se slave u tragedijama. Osjećala sam živu želju, da i ja slijedim te svijetle primjere i govorila sam: zašto i mi ne živimo u onim vremenima, da i ja uzmognem proliti krv za Isusa Hrista.’’[16]

Sv. Ciprijan, mučenik (III vijek), veliča djevice ovako: ,,Svete djevice su cvijeće stabla Crkve, ukras duhovnoga života, radosna vizija milosti, remek-djelo čistoće i nevinosti, slika Božje svetosti, najljepši dio kršćanskoga stada. Po njima se zaodijeva veseljem Crkva, koja obilno izbacuje to cvijeće. Što se više množi broj djevica, tim više raste majčina radost Crkve’’[17]

Djevičanstvu su se divili i pagani, iako ga nijesu shvatali. U Rimu još postoji hram djevičanski boginje Veste (Vesta virgo), u kojemu su njene svećenice Vestalke, koje bi se zavjetovale na djevičanstvo, čuvale vječnu vatru, simbol moći kojom su Rimljani vladali svijetom. Rimski magistrati, pa čak i sami imperatori, su se uklanjali sa puta kojim su trebale da prođu čiste Vestalke. Među raznim privilegijama one su uživale i tu, da mogu predlagati pomilovanje osuđenih na smrt, ako bi ovi prolazili do stratišta istim putem kojim su one prolazile, kao što su mogle predlagati da se pokloni život svladanim gladiatorima u areni. Ako bi koja od njih prekršila zavjet, kažnjavala se najstrašnijom smrću (živu bi je zakopali u zemlju). Atenjani su na Akropoli podigli najljepši hram staroga vijeka djevičanskoj pokroviteljici boginji Ateni (Partenon, 435. pr. Hr.).

Djevičanstvo je tek u kršćanstvu došlo do svog pravog izražaja u ljubavi prema Bogu, koja naše srce osposobljava da bije za vječne ideale. Ljubav zemaljska je privremena i ograničena. ,,Blago onima koji su čista srca, jer će Boga vidjeti’’ (Mat. 5, 1-12). Apostol Pavao tumači evanđeoski savjet o djevičanstvu ovako: ,,žena neudata i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a koja je udata brine za svjetsko, kako će ugoditi mužu’’ (Korinćanima I, 3, 4).

Ana je prinijela svoje djevičanstvo na oltar Gospodu, koji je taj mirisni cvijet okružio trnjem, koje će čistu djevicu bosti, ali će joj istodobno biti zaštita u životnim napastima.

Od dana prve Pričesti počela je uskraćivati sebi po nešto od jela i od udobnosti koje joj je pružao imućni roditeljski dom, a koliko su joj to dozvoljavale obiteljske prilike. Vrijeme joj je prolazilo u molitvi, razmatranju vječnih istina, učenju i radu. Izbjegavala je svaki i najmanji gubitak vremena, jer je znala, da se u vremenu stiču zasluge za vječnost.

_____________________________________________

[11] Aurelio Signora: op. cit. p. 13 i 14.

[12] Ferdinando Apollonio: Anna Maria Marovich, memorie, Venezia, 1900.

[13] Ibidem.

[14] Ibidem.

[15] Srebrna liturgijska posuda u kojoj se čuvaju Pričesne Čestice.

[16] Ferdinando Apollonio – op. cit. p. 25.

[17] Istituto Suore della Riparazione, Milano: Quello che non tutti possono capire, Milano, 1962., str.18.

 

Naredna strana

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=9130

Objavio dana jan 10 2022. u kategoriji Lik i djelo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “Don Niko Luković – Ana Marija Marović”

  1. […] g. spominje se Matija Marović, zapovjednik i vlasnik “tartanele” sa sedam ljudi posade[1]. Zanimljivo je, da se u tom popisu gdje preovladavaju patronimici, spominje prezime […]

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV