Pjer i Žan

            – Viđi, to si ti, Žane?

            – Viđ . . . Pjer . . . Šta ćeš ti ovđe?

            – Eto, udišem svjež zrak. A ti?

Žan se nasmija

            – I ja!

Pjer śede pored brata.

            – Kako je ovo divno?

            – Zaista.

Po zvuku glasa Pjer poznade da Žan nije ništa gledao; pa nastavi:

            – Kad dođem ovamo, mene spopadnu lude želje da otputujem, da sa svima ovim lađama odem na śever ili na jug. Pomisli da one daleke vatrice dolaze sa svih strana svijeta, iz zemalja bujnog cvijeća i lijepih đevojaka, blijede ili bakarne boje, iz zemalja kolibrija, slonova, slobodnih lavova i crnačkih kraljeva, iz svih zemalja koje su vilinske priče za nas koji više ne vjerujemo u Bijelu mačku ni u Vilu što spi u šumu. Bilo bi divno kad bi čovjek mogao da ode tamo; ali jest, za to treba novaca, mnogo . . .

Najednom zaćuta, jer se śeti da njegov brat ima sad taj novac i da, oslobođen svake brige, oslobođen svakodnevnog rada, slobodan, srećan i veseo, može da ide tamo đe mu je volja, ka plavim Šveđankama ili mrkim Havankama.

I jedna od onih nehotičnih misli, tako čestih kod njega, tako iznenadnih, tako brzih, da ih nije mogao ni predviđeti, ni zadržati, ni izmijeniti, kao da su dolazile iz neke ine, nezavisne i jake duše, prođe mu kroz glavu:

„O, on je isuviše glup, oženiće se malom Rozemili.”

On ustade.

            – Ostavljam te da sanjaš o budućnosti, meni je potrebno da hodam.

Pjer steže ruku bratu i dodade sasvim srdačno:

            – I tako, dragi Žane, ti si sad bogat! Baš sam zadovoljan što sam te večeras sreo samoga da ti rečem koliko mi je milo, koliko ti čestitam i koliko te volim.

Žan po prirodi blag i nježan, vrlo uzbuđen, promuca:

            – Hvala! . . . Hvala . . . dobri moj Pjere, hvala!

I Pjer ode svojim laganim korakom sa štapom pod miškom i rukama na leđima.

Kad se vratio u varoš, on se ponovo upita šta da radi, nezadovoljan što je prekratio šetnju i što je lišen mora prisustvom svoga brata.

Najedanput mu pade na pamet: „Idem na čašu likera kod Marovskog”; pa se uputi u kvart Enguvil.

Čiča Marovskog je upoznao u pariskim bolnicama. To je bio jedan stari Poljak, politički izbjeglica, kako se govorilo, koji je tamo imao strašne doživljaje, pa došao u Francusku da po ponovljenim ispitima nastavi svoj apotekarski posao. O njegovoj prošlosti nije se znalo ništa; stoga su se o njemu pričale čitave legende među bolničkim ljekarima, pa docnije i među suśedima. Ovaj glas opasnog zavjerenika, nihiliste, kraljoubice, patriote koji je gotov na sve, koji se čudom spasio smrti, zanijela je bujnu maštu Pjera Rolana, i on je postao prijatelj staroga Poljaka, mada mu ovaj nikad  ništa nije povjerio o svojoj prošlosti. Zahvaljujući mladome ljekaru, ovaj dobri čovjek je došao i otvorio apoteku u Avru, računajući na mnogobrojne mušterije, koje će mu novi doktor pribaviti. Zasad je živio sirotnjski u svojoj skromnoj apoteci, i prodabao ljekove sitnim građanima i radnicima svoga kvarta.

Pjer je po večeri često odlazio k njemu na razgovor, jer mu se dopadalo mirlo lice i ćutljivost Marovskoga, čije je dugo ćutanje smatrao za duboku mudrost.

Jedna gasna svjetiljka gorjela je iznad tezge, pokrivene bočicama. Svjetiljke u izlogu nije palio radi štednje. Iza te tezge, posađen na stolicu, prekrštenih noga, jedan starac, velikog orlovsko nosa, u koji mu se produžavalo ćelavo čelo, i koji mu je davao žalostan izgled papagaja, spavao je duboko, sa bradom na grudima.

Na zvuk zvona on se rasani, ustade, i kad poznade doktora, iziđe pred njega, pruživši mu ruku. Njegov crni redengot, išaran mrljama od raznih kiśelina i sirupa, isuviše širok za njegovo mršavo i malo tijelo, izgledao je kao kakva stara mantija. Ovaj čovjek govorio je lakim poljskim naglaskom, koji je njegovom tankom glasu davao nešto đetinjasto, slično mucanju đeteta koje tek počinje da govori.

Pjer śede i Marovski ga upita:

            – Šta ima novo, dragi doktore?

            – Ništa, Sve isto.

            – Ne izgledate veseli večeras.

            – Ja sam uopšte rijetko veseo.

            – No, no, treba da se otresete toga. Hoćete li čašu likera?

            – Hoću, rado.

            – Onda ću vam dati jedan nov preparat. Evo već dva mjeseca kako gledam da napravim štogođ od ribizle, od koje se dosad pravio samo sirup . . . i našao sam, našao sam . . . dobar liker, veoma dobar, veoma dobar.

I, ushićen, priđe jednom ormanu, otvori ga, uze iz njega jednu bočicu i donese je. Uvijek se kretao i radio kratkim i nepotpunim pokretima; nikad nije sasvim ispružao ni ruku, ni nogu, nijedan njegov pokret nije bio potpun, ni određen. Njegove misli bile su kao i njegovi postupci: označavao ih je, obećavao, skicirao, nagovještavao, ali ih nije kazivao.

Uostalom, izgledalo je kao da je najvažniji posao u životu spravljanje sirupa i likera. „Sa dobrim situpom ili likerom može čovjek da se obogati”, govorio je često.

On je pronašao na stotine zašećerenih preparata, a nijedan od njih se nije pročuo. Pjer je tvrdio e ga Markovski podśeća na Maraa.

Markovski uze dvije čašica iz radionice i donese ih na dasci za spravljanje ljekarija; zatim obojica stadoše ispitivati boju tečnosti, ptinoseći je svjetlosti.

            – Pravi rubin! – reče Pjer-

            – Je li?

Stara papagajska Poljakova glava izgledala je ushićena.

Doktor srknu, okusi s uživanjem, razmisli, srknu još jednom, opet razmisli i reče.

            – Veoma dobro, veoma dobro i sasvim novog ukusa: srećan pronalazak, dragi moj!

            – Istina! I ja sam veoma zadovoljan.

Marovski upita za savjet kako da krsti novi liker; htio ga je nazvati „esencija ribizle” ili „ribizlika” ili „ribizlija” ili „ribizlina”.

Pjer ne odobri ni jedno od ovih imena.

Gerelj se priśeti:

            – To što maločas rekoste sasvim je dobro, sasvim dobro: „Pravi rubin”

Doktor ospori značaj i ovoga imena, mada ga je sam našao, i predloži prosto „ribizlijeta”, što se Marovskom učini divno. Zatim ućutaše i pośeđeše nekoliko minuta pod onom jednom gasnom svjetiljkom, ne govoreći ni riječi. Najzad Pjer gotovo i protiv volje reče:

            – Večeras nam se dogodilo nešto dosta neobično. Neki očev prijatelj, koji je umro, ostavio je svoje imanje mome bratu.

Apotekar u prvi mah kao da nije razumio; ali, pošto je promislio, izrazi nadu da je doktor naslijedio polovinu. A kad mu stvar bi objašnjena, on se čisto iznenadi i naljuti; i da bi izrazio svoje nezadovoljstvo što je njegov mladi prijatelj žrtvovan, ponovi više puta.

            – To neće ostavit dobar utisak.

Pjer, koga opet obuze njegova razdraženost, zaželje da sazna šta je Marovski htio reći ovim. Zašto neće ostaviti dobar utisak? Čega lošeg može biti u tome što je njegov brat naslijedio imanje nekog porodičnog prijatelja? Ali obazrivi Poljak se ne izjasni određenije.

– U takvom slučaju ostavlja se obojici braće podjednak dio; kažem vam: to neće ostaviti dobar utisak.

Izveden iz strpljenja, doktor izađe, vrati se kući i leže. Neko vrijeme je čuo Žana kako lagano hoda po suśednoj sobi, a zatim zaspa pošto je popio dvije čaše vode.

 
Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV