Pjer i Žan

II

 

Čim je izišao iz kuće, Pjer se uputi Pariskoj ulici, glavnoj ulici u Avru, osvijetljenoj, živoj i hučnoj. Nešto svježiji vazduh sa mora milovao mu je lice i on je išao lagano, sa štapom pod miškom i rukama na leđima. Ośećao se neraspoložen, težak, zlovoljan, kao čovjek kad dobije kakav nepovoljan glas. Nikakva određena misao nije ga mučila, i on bi u prvi mah znao da kaže otkud ta tromost duše i obamrlost tijela. Neđe ga je tištalo; ali ni sam nije znao đe; nosio je u sebi neko bolno mjesto, jedan od onih neprimjetnih uboja, čije se mjesto ne zna, ali koji muče, zamaraju, žaloste, draže; ośećao je nekakav nepoznat i lak bol, nešto blisko tugi.

Kad dođe na Pozorišni trg, privuče ga svijetlosti kafane Tortoni i on se lagano uputi osvijetljenom prednjem dijelu; ali kad šćede da uđe, pomisli e će tu naći prijatelje, poznanike, ljude s kojima bi trebalo da razgovara; pa ga obuze nekakva iznenadna odvratnost prema ovom banalnom drugarstvu uz šolju kafe i čašicu likera. On se vrati i pođe glavnom ulicom, koja je vodila na pristaništa.

– Kamo ćeš? – upita se , tražeći kakvo mjesto koje bi mu se dopalo, koje bi prijalo njegovom raspoloženju. Ali ne nađe ga, jer mu je bilo krivo što je sam, a nije želio da se sa kim sretne.

Kad dođe na veliki kej, stade opet da oklijeva, pa se uputi nasipu; bješe izabrao samoću.

Kako se očešao o jednu klupu na nasipu, śede, već zamoren od hoda i sit šetnje prije nego što je sa njom završio. On  se upita: „Šta ,mi je večeras?”. I u svojoj pameti stade tražiti kakva ga je neprijatnost mogla snaći, kao što pitaju bolesnika da bi našli uzrok njegove groznice.

Po prirodi je bio jednovremeno i razdražljiv i razborit; planuo bi, pa bi zatim stao da razmišlja i odobrava ili osuđuje svoje uzbuđenje; ali, na kraju krajeca kod njega je priroda ostajala uvijek jača i ośetljiv čovjek je uvijek nadjačavao razumnog čovjeka.

Razmišljao je tako otkud kod njega ovaj nemir, ova potreba za kretanjem iako nije imao volje ni za šta, ova želja da sretne nekoga kome bi protivrječio, a opet i ta odvratnost prema ljudima koje bi mogao viđeti i prema onome što bi mu oni mogli reći.

I on postavi sebi ovo pitanje: „Da to nije zbog Žanovog nasljeđa?”

Da, najzad i to je bilo moguće. Kad je bilježnik saopštio ovu vijest, ośetio je kako mu srce jače kuca. Na svaki način, čovjek ne gospodari uvijek sobom i podliježe iznenadnim uzbuđenjima, protiv kojih se zaludu bori.

On stade duboko da razmišlja o ovom fiziološkom problemu, o utisku koji izvjesna činjenica proizvodi na nagonosko biće i stvara u njemu tok misli, tužnih ili veselih ośećanja, protivnih onima koje želi, koje priziva, za koje drži da su dobra i zdrava; na misleno biće, koje je vaspitanjem svoga razuma nadmašilo samo sebe.

Trudio se da shvati stanje duše sina koji nasljeđuje veliko imanje, i koji će, zahvaljujući tome okusiti mnoge radosti koje je odavno želio, a koje mu je uskraćivao tvrdičluk ipak voljenog i žaljenog oca.

Ustade i uputi se kraju nasipa. Ośećao se bolje, zadovoljan što je razumio, što je poznao samoga sebe, što je otkrio onog inog, koji je u svakome od nas.

„Dakle, zavidio sam Žanu” – mislio je on. – „To je zbilja nisko. Sad sam u to uvjeren, jer je moja prva pomisao bila e će se on oženiti gospođom Rotemili. Međutim, ja ne volim tu pametnu ćurčicu, stvorenu da čovjeku omrzne zdrav razum i mudrost. To je, dakle, neosnovana zavist, oličena zavist, zato što je zavist. To treba liječiti.”

Stiže do katarke za signale, koja pokazuje visinu vode u pristaništu, i zapali palidrvce da bi pročitao spisak lađa, pojavljenih na pučini i spremnih da sa prvom plimom uđu u pristanište. Očekivani su vapori iz Brazilije, La Plate, Čilea i Japana, dva danska brika, jedna norveška goeleta i jedan turski parobrod, što je Pjera iznenadilo isto toliko kao da je pročitao „švajcarski parobrod”; i on viđe, kako u nekom neobičnom snu, veliku lađu punu ljudi sa turbanima koji su se u dimijama peli po konopcima.

„Kako je to glupo” – pomisli – „turski je narod, međutim, pomorski narod.”

Poslije još nekoliko koraka on stade da posmatra luku. Desno, iznad Sent- Adresa, dvije električne kule svjetilje sa predgorja Hev, nalik na strašne kiklope blizance, bačale su na more svoje duge i moćne poglede. Polazeći sa dva suśedna ognjišta, dva paralelna zraka, slična džinovskim repovima dviju kometa, spuštala su se pravim i bezmjernim putem sa vrha obale do krajnje tačke, na obzorju. Zatim su, na oba nasipa, druge dvije kule, kao đeca ovim kolosa, pokazivale ulazak u Avr; a  u daljini, na drugoj strani Sene, viđele su se i druge, mnogo drugih, sa učvršćenim ili pokretnim svjetiljkama, sa bljeskom i sa gašenjem, koje su se otvarale i zatvarale kao oči, žute, crvene i zelene oči pristaništa, koje motre na mračno more pokriveno lađama, žive oči gostoljubive zemlje, koje su ovim mehaničkim, nepromjenljivim i pravilnim pokretima svojih trepavica govorile: „Ja sam Truvil, ja sam Onfler, ja sam rijeka Pont Odmer”. A iznad svih ostalih, toliko visoka da bi čovjek, gledajući izdaleka, pomislio da je neka planeta, vazdušna kula iz Etuvila pokazivala je put za Ruan kroz pješčane sprudove na ušću velike rijeke.

Na dubokoj vodi, na vodi bez granica, tamnijoj nego nebo, izgledalo je da se vide ovđe- onđe zvijezde. Male, bliske ili udaljene, bijele, zelene ili crvene, one su treperile u noćnoj tami. Gotovo sve su bile nepomične; pa ipak neke od njih kao da su se kretale; to je bila svijetlost sa usidrenih lađa koje su očekivale prvu plimu, ili sa lađa koje su se kretale i tražile mjesto đe da se ukotve.

Baš u taj trenutak diže se mjesec iza varoši; izgledalao je kao kakva ogromna i božanska svjetiljka, zapaljena na nebu da vodi bezbrojnu flotu pravih zvijezda.

Pjer prokameni gotovo glasno: „Eto, i mi se ljutimo za svaku sitnicu!”

Najedanput, sasvim blizu njega, u širokom i mračnom prostoru između nasipa promače jedna velika fantastična śenka. On se naže preko ograde i viđe jednu ribarsku barku koja se vraćala nečujno, bez šuma talasa, bez šuma vesala, potiskivana lagano visokim mrkim jedrom, izloženim povjetarcu sa pučine.

On pomisli: „Koliko bi, možda, čovjek bio miran kad bi mogao na njoj stalno da živi!” Poslije još nekoliko koraka primijeti jednog čovjeka đe śedi na kraju nasipa.

Sanjalica, ljubavnik, mudrac, srećan ili žalostan čovjek? Ko li je to bio? Priđe radoznalo da vidi lice ovog usamljenika i poznade svoga brata.

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV