Pjer i Žan
Dozvana služavka donese prvo suve kolače u dubokoj limenoj kutiji, one neslane i trošne engleske kolače koji kao da su pečenu za papagajske kljunove i zalemljeni u metalne kutije za put oko svijeta. Zatim ode po sive salvete, previjene na četvoro, one male salvete za čaj koje se, u oskudnim porodicama, nikad ne peru. Treći put se vrati sa kutijom šećera i šoljama; pa opet iziđe da zagrije vodu. Onda su morali da je pričekaju. Niko nije mogao da govori, svako je imao isuviše da misli, a ništa da kaže. Samo je gospođa Rolan natezala sa običnim razgovorom. Pričala je o ribolovu i hvalila „Biser” i gospođu Rozemili.
– Divno, divno! – ponavljao je bilježnik.
Rolan se naslonio leđima na kamin, kao zimi kad gori vatra, ruku zavučenih u džepove, i mičući usnama kao da hoće da zviždi, mučen neodoljivom željom da ispolji svu svoju radost, nije mogao da se skrasi na jednom mjestu.
Dva brata, na dvijema jednakim naslonjačama, na isti način prekrštenih noga, u istom položaju, a potpuno različitog izraza, śeđeli su lijevo i desno od stola i gledali nepomično preda se.
Najzad donesoše čaj. Bilježnik uze svoju šolju, zasladi je i ispi, pošto je u nju izmrvio jedan mali kolač isuviše tvrd dase može jesti, pa ustade, rukova se i ode.
– Dakle, tako – ponovi Rolan – kod vas śutra, u dva časa.
– Da, śutra u dva časa.
Žan nije progovorio ni riječi.
Kad bilježnik ode, nastade opet ćutanje, pa onda čiča Rolan obijema rukama pljesnu po ramenu svoga malog sina, i povika:
– Pa, srećni čovječe, zar nećeš da me zagrliš?
Žan se nasmija, zagrli oca i reče:
– To mi nije izgledalo baš neophodno.
Dobričina je bio izvan sebe od radosti. Hodao je dobovao svojim nevještim prsima po namještaju kao po klaviru, okretao se na petama i ponavljao:
– Kakva sreća! Kakva sreća! To je prava sreća!
Pjer upita:
– Vi ste se, dakle, nekad dobro poznavali sa tim Marešalom?
Otac odgovori:
– Nego! Svako veče je provodio kod nas; zar se ne śećaš da je dolazio po tebe u školu, u dane izlaska, a često te vraćao poslije večere. Eto, baš onoga jutra kad se rodio Žan, on je išao po ljekara! Doručkovao je kod nas kad je tvoja mati ośetila bolove. Odmah smo razumjeli šta je, i on je otišao trkom. U brzini je uzeo moj šešir umjesto svog. Śećam se toga dobro, jer smo se docnije tome mnogo smijali. Vjerovatno da se pred smrt śetio ovih pojedinosti, i kako nije imao nasljednika, rekao je u sebi: „Viđi, ja sam doprinio rođenju ovog mališana, hoću njemu da ostavim i svu svoju imovinu”.
Gospođa Rolan, zavaljena u naslonjaču, kao da se predala svojim uspomenama. Ona prokameni kao da je glasno mislila:
– Ah! To je bio dobar, odan, i vjeran prijatelj, rijedak čovjek u današnje vrijeme.
Žan ustade:
– Idem da se malo prošetam – reče-
Otac se začudi, šćede da ga zadrži, jer su imali da razgovaraju, da snuju planove i rješavaju. Ali mladi se čovjek uzjoguni izgovarajući se da ima neki sastanak. Uostalom, imaće dovoljno vremena za sporazumijevanje prije nego što prime nasljeđe.
I on ode, jer je želio da bude sam, da razmišlja. Pjer takođe reče da ide, i poslije nekoliko minuta ode za svojim bratom.
Čim ostade nasamo sa ženom, čiča Rolan je zagrli, poljubi je desetinu puta u oba obraza i kao da odgovara na prijekor, koji mu je ona često činila, reče:
– Vidiš, draga moja, da bi bilo uzalud da sam ostao duže u Parizu da se mučim radi đece, umjesto što sam došao ovđe da popravim svoje zdravlje, pošto nam ovo bogatsvo pada s neba.
Ona se uozbilji:
– Pada s neba za Žana – reče ona – ali Pjer?
– Pjer? Pa, on je ljekar . . . zaradiće novaca . . . a poslije, njegov brat učiniće nešto i za njega.
– Ne, on to ne bi primio. Osim toga, ovo je nasljeđe Žanovo i samo Žanovo. Pjer je na taj način u mnogo nepovoljnijem položaju.
Dobričina se zbuni:
– Onda ćemu njemu ostaviti malo više testamentom.
– Ne. Ni to ne bi bilo pravo.
On uzviknu:
– Ah, đa’ola! Pa šta onda da radim? Ti uvijek izmisliš nešto neprijatno. Moraš da mi pokvariš sva moga zadovoljstva. Idem da legnem. Laka noć. Što jest, jest, to je sreća, velika sreća.
I on ode, očaran unatoč svemu, i bez ijedne riječi žalosti za prijateljem koji je tako velikodušno umro.
Gospođa Rolan nastavi svoje sanjarenje pred lampom čije staklo poče da crni.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst