Pjer i Žan

Rolan viknu:

            – Viđ, evo „Normandije” na ulasku u pristanište. Velika lađa, je l’ da?

Zatim im stade opisivati obalu prekoputa koja se nalazila daleko na drugoj strani ušća Sene. – Dvadeset kilometara je široko ovo ušće,- reče. Pokaza im Vilervil, Turvil, Ulgat, Kaensku rječicu, Lik, Aromanš i kalvadoske stijene, zbog kojih je plovidba opasna sve do Šerbura. Onda poče da priča o senskim sprudovima, koji se premještaju pri svakoj plimi i dovode u nedoumicu i same pilote iz Kilbefa ako svaki dan ne prolaze kroz kanal. Napomenu da Avr dijeli Nisku Normandiju od Visoke. U Niskoj Normandiji obala se spuštala u vidu pašnjaka, livada i polja čak i do mora. Obala Visoke Normandije bila je, naprotiv, strma, stijenovita, čipkasna, divna, i činila je do Denkerka ogroman bio zid, u kojem je svaki uśek skrivao po kakvo selo ili luku: Etrta, Fekan, Sen- Valeri, Le Trepor, Djep, itd.

Žene ga nijesu slušale, zanešene prijatnošću, uzbuđene izgledom okeana, prekriljenog lađama koje su jurile kao zvjeri oko svoje jazbina; ćutale su, čisto smoždene ovim prostranim vidikom vazduha i vode, zanijemjele usljed veličanstvenog sunčevog zalaska. Samo je Rolan neprestano zborio; on je bio od onih ljudi koje ništa ne zbunjuje. Žene, nervoznije, ośećaju ponekad, ne razumijevajući zašto, da izlišan glas vrijeđa kao prava nepristojnost.

Pjer i Žan, umireni, veslali su lagano, i „Biser” se primicao pristaništu, sićušan prema velikim brodobima.

Kad priđe uz brijeg, mornar Papagris, koji ga je čekao, pruži ruku gospođama da izađu; i tako odoše u varoš. Mnogobrojna gomila, mirna gomila, koja se svaki dan pred plimu skuplja na nasipu, takođe se razilazila.

Gospođe Rolan i Rozemili išle su naprijed, a ljudi za njima. idući Pariskom ulicom zastajale su katkad pred kakvom pomodnom ili zlatarskom radnjom, da razgledaju kakav šešir ili nakit, pa bi, izmijenjavši misli, produžavale put.

Pred Berzanskim trgom, Rolan, kao i svakog dana, bači pogled na pristaništa prepuno lađa, na koje su se nastavljale druga pristaništa u kojima su se velike lađe dodirivale, poređane u četiri- pet redova. Mnogovrojne katarke, na prostoru od nekoliko kilometara duž keja, sve katarke sa jedrima, šiljcima i konopcima, davale su ovom otvoru usred varoši izgled velike mrtve šume. Iznad ove šume bez lišća kružili su galebovi, vrebajući da, kao kamen kad pada, slete na otpatke čim se bače u vodu; jedan lađarski đetić, koji je na vrhu jedne male katarke uvezivao čekrk, izgledao je kao da traži ptičja gnijezda.

– Hoćete li, bez ikakvog ustručavanja, da večerate sa nama, pa da završimo zajedno ovaj dan? – upita gospođa Rolan gospođu Rozemili.

– O, da, sa zadovoljstvom primam i ja vaš poziv bez zstručavanja. Bilo bi tužno da śedim večeras kod svoje kuće sasvim sama.

Pjer, koji je ovo čuo i koga je ravnodušnost mlade žene počela da vrijeđa, promrmlja: „Viđ! Udovica se sad odomaćuje kod nas.”  Otprije koji dan zvao ju je udovicom. Ova riječ, koja nije ništa značila, ljutila je Žana samim tonom, koji mu se činio pakostan i uvredljiv.

I tri čovjeka ne progovoriše više ni riječi sve do kućnog praga. Bila je to uzana kuća, koja se sastojala iz prizemlja i dva mala sprata, u ulici Lijepe Normanke. Jozefina, đevojčica od devetnaest godina, jeftina služavka sa sela, koja je imala izraz lica preko mjere začuđen i saljački glup, otvori im i zatvori vrata, pope se za svojim gospodarima do salona na prvom spratu i reče:

– Neki gospodin je triput dolazio.

Čiča Rolan, koji je uvijek govorio vičući i psujući, viknu:

            – Ko je to, đa’le, dolazio?

Nju nikad nije zbunjivala vika gospodara, i ona odgovori:

– Neki gospodine od bilježnika.

– Kakvog bilježnika?

– Pa, od gospodina Lekanija.

– Pa šta je rekao taj gospodin?

– E će gospodin Lekani večeras lično doći.

Gospodin Lekani bio je bilježnik i pomalo prijatelj sa čiča Rolanom, čije je poslove otpravljao. Kad je javio e će doći uveče, mora da je stvar bila hitna i važna; i sve četvoro Rolanovih se zagledaše, zbunjeni ovom viješću, kao što biva kod ljudi skromnog stanja pri svakoj pojavi bilježnika, koji izaziva bezbroj misli o ugovorima, nasljeđima, parnicama, stvarima koje čovjek želi ili kojih se boji. Poslije kratkog ćutanja otac promrmlja:

            – Šta li to može da znači?

Gospođa Rozemili se nasmija:

            – Mora da je neko nasljeđe. Uvjerena sam. Ja vam donosim sreću.

Ali oni se nijesu nadali smrti nikoga koji bi im mogao što ostaviti.

Gospođa Rolan, obdarena izvrsnim pamćenjem srodnosti, stade ispitivati sve srodničke veze svoga muža i svoje. Još nije ni skunula šešir kad upita:

            – No, tata (svoga je muža u kući zvala tata, a pođekad pred strancima i gospodin Rolan), śećaš li se kojom se po drugi put oženio Žozef Lebri?

            – Śećam se, malom Damenil, šćerkom nekog prodavača hartije.

            – Je li imao sa njom đece?

            – Nego! Bar četvoro ili petoro.

            – Onda sa te strane nema ništa.

Već se počela zagrijavati ovim istraživanjem i podavala se nadi e će doći do malo većeg prihoda koji kao da bi im pao s neba. Ali, Pjer, koji je mnogo volio svoju majku i znao da je pomalo sanjalica, bojeći se razočaranja, kakvog malog bola ili žalosti, ako novost, umjesto da bude dobra bude loša, prekide je:

            – Ne muči se toliko, mama, nema više ujaka iz Amerike! Ja bih prije rekao da se stvar tiče Žanove ženidbe.

Ova misao sve iznenadi, a Žan se nađe malo uvrijeđen, što je njegov brat govorio ovo pred gospođom Rozemili.

            – A zašto baš moje, a ne tvoje? Ova je pretpostavka veoma sporna. Ti si stariji; prije bi se dakle, na tebe mislilo. A poslije, ja neću da se ženim.

Pjer se podrugljivo nasmija:

            – Dakle, zaljubljen si?

Žan odgovori zlovoljno:

            – Zar čovjek mora biti zaljubljen pa da kaže da neće još da se ženi?

            – A! Ono „još” kazuje sve: ti samo čekaš!

            – Vjeruj da čekam ako oćeš.

No čiča Rolan, koji je slušao i premišljao, nađe najvjerovatnij  rješenje:

            – Do vraga! Baš smo ludi što lupamo glavu. Gospodin Lekani je naš prijatelj i zna da Pjer traži ljekarski kabinet, a Žan advokatsku kancelatiju; sigurno je našao mjesto za jednog od vas dvojice.

To je bilo tako prosto i vjerovatno da se svi složiše.

            – Postavljano je – javi služavka.

I svaki ode u svoju sobu da opere ruke, prije nego što śednu za sto. Poslije deset minuta večerali su u maloj trpezariji, u prizemlju. U početku se malo razgovaralo, ali poslije nekoliko trenutaka, Rolan se opet stade čuditi ovoj bilježnikovoj pośeti.

            – Uopšte nije pisao, zašto je tri puta slao svog pisara, zašto sad dolazi lično?

Pjer je nalazio da je to sasvim prirodno.

            – Bez sumnje mu treba odgovor odmah, a možda ima da nam saopšti i neke povjerljive uslove, o kojima se nerado piše.

Ali sve četvoro ostaše zabrinuti i malo im bješe neprijatno što su pozvali ovu tuđinku, koja će im smetati da razgovaraju i donesu odluku.

Tek što su se popeli u salon, prijaviše bilježnika. Rolan pohita u susret.

– Dobto veče, dragi zastupniče!

On nazva gospodina Lekanija zastupnikom , titulom koja prethodi imenu svih bilježnika. Gospođa Rozemili ustade:

            – Ja idem, veoma sam umorna.

Pokušaše reda radi da je zadrže; ali ona nikako ne pristade da ostane i ode, a nijedan od njih trojice je ne isprati, iako su to uvijek činili.

 Gospođa Rolan se pokaza veoma uslužna oko gosta,

            – Hoćete li kafu, gospodine?

– Ne, hvala, sad sam ustao od stola.

– Onda šolju čaja?

– Ne odbijam, ali malo docnije, da govorimo prvo o poslu.

U dubokoj tišini koja je nastala poslije ovih riječi čulo se samo odmjereno kucanje zidnog časovnika i, na donjem spratu, zveket sudova koje je prala služavka, isuviše glupa čak i za to da prisluškuje na vrata.

 

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV