Pjer i Žan
IX
Preporuke pofesora Mas Rusela, Remizoa, Flaša i Borikela, pisane najlaskavijim izrazima za dr Pjera Rolana, njihovog učenika, podnio je gospodin Maršan upravnom odboru Transatlantskog društva, a potpomogli su ih gospoda Pulen, sudija trgovačkog suda, Lenijan, veliki brodovlasnik i Marival, pomoćnik avrskog predsjednika opštine, prisni prijatelj kapetana Bosira.
Ljekar za „Lorenu” slučajno ne bješe postavljen i tako je Pjer imalo izgleda da bude naimenovan za nekoliko dana. Pismo koje ga je o tome izvještavalo predala mu je jedno jutro služavka Jozefina, baš kad je dovršavao umivanje. Njegovo prvo uzbuđenje bilo je slično uzbuđenju na smrt osuđenog, kome saopštavaju da je pomilovan; i on smjesta ośeti da mu je pomisao na ovaj odlazak malo ublažila bol, na onaj miran život, koji neprestano ljuljuška ustalasana voda, koji neprestano bludu i neprestano izmiče.
Sad je živio u očinskoj kući kao izvanjac, nijem i povučen. Od one večeri, kad mu se pred bratom izmakla sramna tajna koju je sam otkrio, ośećao je da je raskinuo i posljednje veze sa svojima. Grizla ga je savjest što je to rekao Žanu. Izgledao je sam sebi odvratan, prljav, pakostan; a, međutim, bilo mu je lakše što se izrekao. Nikad više nije srijetao pogled svoje majke ni svoga brata. Da bi se izbjegle, njihove oči dobile su neobičnu pokretljivost i lukavstvo neprijatelja koji se boji susreta. On se neprestano pitao: „Šta li je ona mogla reći Žanu. Da li je priznala ili odrekla? Šta li misli moj brat? Šta misli o njoj a šta o meni?” To nije mogao da pogodi, i to ga je do krajnosti dražilo. Uostalom, s njima nije više ni govorio, osim pred Rolanom, da bi izbjegao njegova zapitkivanja.
Kad je dobio ovo pismo, koje mu je javljalo njegovo naimenovanje, on ga je istoga dana pokazao svojima. Njegov otac, koji je imao velike sklonosti da se svemu raduje, pljeskao je rukama. Žan odgovori ozbiljnim tonom, ali pun radosti u duši.
– Čestitam ti od sveg srca, jer zna da je bilo mnogo takmaca. Zato zbilja imaš da zahvališ pismima tvojih profesora.
A njegova majka obori glavu i prokameni:
– Veoma sam srećna što si uspio.
Poslije doručka Pjer se uputi u društvene kancelarije da se raspita za mnoge stvari; on upita i za ime ljekara na „Pikardiji”, koja je trebalo da otputuje śutradan, da se kod njega obavijesti o svim pojedinostima novog života i o posebnim okolnostima koje su ga u njemu čekali.
Pošto je dr Piret bio na brodu, on ode tamo, i bi primljen, u jednoj sobici, kod jednog mladog čovjeka, plave brade, koji je jako ličio na njegovog brata. Dugo su razgovarali.
U zvučnim dubinama ove ogromne lađe čula se neka nejasna i neprekidna vreva, u kojoj se pad robe nagomilane u donjem dijelu lađe slivao sa koracima, glasovima i kretanjem mašina koje su tovarile sanduke, sa pištaljkama nadzornika i zvekom lanaca koje je vukao ili omotavao na čekrke promukli dah pare, od koje je podrhtavao cio trup velikog broda.
Kad se rastao od svojeg kolege i našao na ulici, Pjera obuze nova śeta i omota ga kao one magle, koje sa kraja svijeta blude morem i koje u svojoj neopipljivoj gustini nose nešto tajanstveno i nečisto, kao kužni dah nezdravih i dalekih zemalja. U svojim časovima najvećeg bola on se nije nikad ośećao toliko utonuo u ponor jada. Sad je bila raskinuta i posljednja veza; ništa ga više nije držalo. Otkako je iščupao iz svoga srca korijen svih svojih nježnosti, on još ne bješe ośetio ono očajanje izgubljenog psa, koje ga je sad odjednom spopalo.
To više nije bio moralan i težak bol, nego bjesnilo zvijeri koja je ostala bez skrovišta, tjelesna strava stvorenja koje bludi, koje nema više krova i na koje će se okomiti kiša, vjetar, bura i sve surove sile ovog svijeta. Kad je stupio nogom na ovi brod i ušao u ovu sobicu koja se ljuljala na talasima, u njemu se zbog nesigurnosti svih idućih dana, uzbunilo tijelo čovjeka koji je uvijek spavao u mirnoj i nepomičnoj postelji. Dotad je to tijelo ośećalo da ga štiti čvrst zid, duboko ukopan u zemlju koja ga drži, i izvjesnost e će se odmarati na istom mjestu, pod krovom koji odolijeva vjetru. A sad sve ono čemu čovjek voli da prkosi u toploti zatvorenog stana postaje opasnost i neprekidna patnja.
Pod nogama se više ne nalazi zemlja, nego more koje se valja, huči i guta. Nema više prostora oko sebe za šetnju, trčanje i lutanje po putovima, nego nekoliko metara dasaka, po kojima čovjek ide kao osuđenik među ostalim osuđenicima. Nema više drveća, bašta, ulica, kuća, ničega osim vode i oblaka. I on će neprestano ośećati kako mu se ova lađa ljulja pod nogama. U danima bure moraće da se naslanja na zidove, da se hvata za vrata, i da se grčevito drži za ivicu tijesne postelje da se ne bi skotrljao na pod. U danima tišine slućaše hučno drhtanje propelera, ośećaće kako lađa koja ga nosi juri neprekidno, pravilno, strašno dosadno.
I on bješe osuđen na taj skitnički, robijaški život samo zato što se njegova majka podala milovanju jednoga čovjeka.
Išao je pravo naprijed, malaksavajući od neutješne śete ljudi koji napuštaju svoju otadžbinu. Nije više ośećao u srcu ono oholo prezeranje i prezrivu mržnju prema nepoznatim licima koja su prolazila, nego bolnu želju da govori s njima, da im kaže e će ostaviti Francusku, i da ga oni čuju i tješe. U dnu njegove duše javljala se stidne potreba prośaka koji pruža ruku, bojažljiva i jaka potreba da ośeti kako neko pati zbog njegovog odlaska.
Śeti se Marovskog. Samo ga je stari Poljak toliko volio da je morao da ośeti pravo i bolno uzbuđenje; i doktor smjesta riješi da ode do njega.
Kad je ušao u dućan, apotekar, koji je tucao neki prašak u mermernom avanu, uzdrhta malo i ostavi rabotu.
– Nikako se više ne viđate! – reče.
Mladi čovjek mu objasni kako je morao da preduzima mnogobrojne korake, ne kazujući mu u kom cilju, i śede pitajući ga:
– Pa, kako ide rabota?
Rabota nije išla nikako. Takmaca je bilo isuviše, bolesnika malo, i to sve siromaha iz ovog radničkog kvarta. Tu su se mogli prodavati samo jeftini ljekovi; a ljekari nijesu ni prepisivali rijetke i složene ljekarije, na kojima se zarađuje pet stotina na sto. Dobri čovjek završi:
– Ako ovako potraje još tri mjeseca, moraću zatvoriti dućan. Da ne računam na vas, dobri moj doktore, uzeo bih već da čistim obuću.
Pjer ośeti kako mu se srce steže i odjednom se riješi da mu nanese udarac, kad je već moralo biti.
– O! Ja . . . ja . . . ja vam neću moći više biti ni od kakve pomoći. Početkom idućeg mjeseca ostavljam Avr.
Marovrski se toliko uzbudi da skide naočare:
– Vi . . . vi . . . šta to govorite?
– Kažem vam da idem, jadni prijatelju.
Stari osta poražen, ośećajući da mu se srušila i posljednja nada, i on se najedanput pobuni protiv ovog čovjeka za kojim je išao, koga je volio, u koga je imao toliko povjerenje, a koji ga je tako ostavljao.
On promuca:
– Pa, nećete me valjda i vi iznevjeriti?
Pjer se ośećao toliko potrešen, da bi ga čisto zagrlio.
– Pa, ja vas nijesam iznevjerio. Nijesam mogao ostati ovđe i odlazim kao ljekar na jedan transatlantski vapor.
– O! Gospodine Pjer! A tako ste mi obećali e ćete mi pomoći da živim.
– Šta ćete! Treba i sam da živim. Ja nemam niđe ništa.
Marovski je ponavljao:
– Nije lijepo, nije lijepo to što činite. Ništa mi drugo ne ostaje nego da umrem od gladi. U moje godine svršeno je sa mnom. Nije lijepo. Ostavljate bijednog starca koji je došao za vama. Nije lijepo!
Pjer šćede da se objasni, da mu iznese svoje razloge, da mu dokaže kako nije mogao drugačije. Poljak ga nije slušao, uvrijeđen ovim bjekstvom i, ciljajujući, bez sumnje, na političke događaje, najzad reče:
– Vi Francuzi ne držite svoja obećanja.
Na to Pjer ustade, sad on uvrijeđen, i s izvjese visine reče:
– Vi se nepravedni, čika Marovski. Da se čovjek riješi na ovo što sam ja učinio, treba da ima jakih razloga; i vi biste trebalo to da razumijete. Do viđenja. Nadam se e ću vas naći drugi put razložnijeg.
I on iziđe.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst