Pjer i Žan

Bijahu stigli pred kuću gospođe Rozemili. Ona je stanovala na putu za Sen- Adres, na drugom spratu jedne velike zgrade, koja je bila njena. Sa njenih prozora viđela se cijela avrska luka. Kad ugleda gospođu Rolan, koja je ulazila prva, mjesto da joj pruži ruke kao i uvijek, ona ih raširi i zagrli je, jer je pogađala namjeru njenog dolaska. Namještaj u salonu, od presovanog somota, bješe pokriven navlakama. Zidovi sa tapetima, koji su predstavljali cvijeće, nosili su četiri slike, koje je kupio njen prvi muž, kapetan. One su predstavljale pomorske i sentimentalne scene. Na prvoj se viđela žena nekog ribara kako maše maramom sa obale, dok se na obzorju gubi jedro koje joj je odnijelo muža. Na drugoj, ista žena kleči na istoj obali i krši ruke, gledajući u daljinu, pod nebom koje su parale munje, na moru sa ogromnim talasima, muževljevu braku koja tone.

Druge dvije slike predstavljale su slične scene iz viših slojeva društeva. Neka mlada plava žena sanjari, nalakćena na ogradu veliko vapora koji odlazi. Ona gleda obalu koja je već daleko, očima punim suza i tuge.

Koga li je ostavila tamo?

Zatim, ista mlada žena śedi u jednoj naslonjači, onesviješćena, kraj otvorenog prozora kroz koji se vidi okean. Jedno pismo palo joj je s koljena na pod.

On je dakle umro – kakvo očajanje!

Pośetioci su, uopšte, bili uzbuđeni i tronuti prostom tugom ovih jasnih i poetskih predmeta. Razumijevali su na prvi pogled bez objašnjenja i bez pogađanja, i žalili jadne žene, iako upravo nijesu znali prirodu bola one otmenije. Ali baš ta sumnja privlačila je sanjarije. Mora da je izgubila zaručnika! Čim čovjek uđe, ove četiri slike neodoljivo su privlačile oko i zadržavale ga kao nekom čarolijom. Ono se od njih udaljavalo i opet se vraćalo njima da posmatra četiri izraza onih dviju žena, koje su ličile jedna na drugu kao da su sestre. Iz svega, naročito iz čistog, brižljivog i izvrsnog crteža, izrađenog do sitnica, kao modne gravire, i iz sjajnog rama, izdvajao se ośećaj čistoće i reda, koji je preostali namještaj još pojačavao.

Stolice su stajale u redu koji se nije mijenjao, neke uza zid, neke oko malog stola. Bijele čiste zavjese bile su tako lijepo i tako pravilno nabrane, da je čovjeka obuzimala želja da ih malo izgužva, a niđe se nije viđelo ni trunka prašine na staklenom zvonu, po kojim je pozlaćen časovnik, u stilu Ampir[8], globus kojeg je klečeći nosio Atlas, čisto sazrijevao kao sobna dinja.

Obije žene, pri śeđenju, pomakoše malo stolice sa njihovih stalnih mjesta.

– Danas nijeste izlazili? – upita gospođa Rolan.

– Nijesam. Pravo da vam rečem, malo sam umorna.

I ona ih podśeti, kao da je šćela da zahvali Žanu i njegovoj majci, na veliko zadovoljstvo koje joj je pričinio onaj izlet i onaj lov.

            – Jutros sam jela moje rakove – reče. – Bili su izvrsni. Ako hoćete, možemo za koji dan da načinimo još jedan takav izlet . . .

Mladi čovjek je prekide:

            – Prije nego pođemo u drugi lov, kako bi bilo da dovršimo prvi?

            – Kako to? Meni se čini da je dovršen.

            – O, gospođo, na onoj stijeni Sen- Žuena i ja sam uhvatio ulov koji hoću i ja da ponesem kući

Ona uze bezazlen i obješenjački izraz:

            – Vi? A šta to? Šta ste našli?

            – Jednu ženu! I mama i ja došli smo da vas upitamo da nije jutros promijenila mišljenje.

Ona se nasmiješi:

            – Ne, gospodine, ja nikad ne mijenjam mišljenje.

On joj na to pruži otvorenu ruku, u koju ona spušti svoju živo i odlučno.

I on upita:

            – Što je moguće prije, je l’ da?

            – Kad vi hoćete.

            – Za šest neđelja?

            – Kako hoćete. Šta misli moja buduća svekrva?

Gospođa Rolan odgovori sa malo melanholičnim osmijehom:

            – O! Ja ne mislim ništa. Samo vam zahvaljujem što ste pristali da pođete za Žana, jer ćete ga potpuno usrećiti.

            – Učiniću koliko mogu, mama.

Malo raznježena, sad prvi put, gospođa Rozemili ustade, zagrli gospođu Rolan i stade je,, kao dijete, dugo ljubiti; a to novo milovanje ispuni bolesno srce ove jadne žene silnim uzbuđenjem. Ne bi mogla reći šta je ośećala. Bila je jednovremeno i tužna i srećna. Izgubila je sina, a na njegovo mjesto je dobila šćer, veliku šćer.

Kad su se ponovo našle jedna spram druge, na svojim stolicama, one se uzeše za ruku i ostaše tako, gledajući se i smiješeći se; na Žana kao da bjehu zaboravile.

Zatim povedoše razgovor o raznim stvarima, na koje je trebalo misliti za ovo blisko vjenčanje, a kad sve bi odlučeno i utvrđeno, gospođa Rozemili kao da se najedannput śeti jedne sitnice i upita:

            – Vi ste se sporazumjeli sa gospodinom Rolanom, je l’ da?

Ista rumen obli i majku i sina. Majka odgovori:

            – O, ne, to nije potrebno.

Zatim malo zastade, ośećajući da je potrebno neko objašnjenje, pa nastavi:

            – Mi radimo sve bez njegovog znanja. Dovoljno je da mu samo rečemo šta smo riješili.

Gospođa Rozemili, nimalo iznenađena, nasmiješi se nalazeći da je to sasvim prirodno, pošto o čiči niko nije vodio računa. Kad se našla na ulici sa svojim sinom, gospođa Rolan reče:

            – Kako bi bilo da odemo u tvoj stan, šćela bih da se malo odmorim.

Ośećala se bez zašite, bez utočišta, jer se plašila svoje kuće.

Uđoše u Žanov stan.

Čim ośeti da su se vrata za njom zatvorila, ona duboko odahnu, kao da ju je ta brava stavila izvan opasnosti, pa umjesto da se odmori, kao što je rekla, stade otvarati ormare i prebrojavati rublje, maramice i čarape. Mijenjala je stari i udešavali novi red, koji se više dopadao njenom oku dobre domaćice; kad je sve sredila po svojoj volji, smjestila peškire, gaće i košulje na njihove naročite police, podijelila rublje u tri glavne gomile, lično rublje, rublje za postelju i rublje za sto, ona se izmače malo da posmatra svoje djelo i reče:

            – Žani, odi da vidiš kako je lijepo.

On ustade i stade se diviti, da bi joj učinio po volji. Kad on opet śede, ona se lagano primače njegovoj naslonjači pozadi, zagrli ga desnom rukom, poljubi ga i ostavi na kamin neki mali predmet, uvijen u bijelu hartiju, koji je držala u drugoj ruci.

On upita:

            – Šta je to?

Kako ona ne odgovori, on se śeti, poznavši oblik rama.

            – Nu! – reče on.

Ali ona se napravi da ne čuje i vrati se svojim ormarima. On ustade, uze živo ovu tamnu uspomenu i prošavši kroz stan, zaključa je u fioku svoga pisaćeg stola. Ona vrhom prstiju ubrisa suzu u uglu očiju i malo uzdrhtalim glasom reče:

            – A sad grem da vidim kako nova služavka drži kuhinju. Pošto nije kod kuće, moći ću sve pregledati, da se uvjerim kakva je.

[8] Ampir – pov. umj. stil Napoleonova vremena u Francuskoj (poč. 19. st.); imitacija je rimske umjetnosti carskog razdoblja, karakterističan po raskoši, pretrpanosti detaljima i kićenosti. Zove se Ampir, jer se Empire na francuskom upravo tako izgovara.

 
Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV