Pjer i Žan

Žan je još od svojega đetinjstva bio primjer blagosti, dobrote i staloženosti; i Pjeru je malo- pomalo dojadilo e sluša kako neprestano hvale ovog krupnog đetića, čija mu je blagost ličila na mekuštvo, dobrota na glupost, a ljubaznost na zaslijepljenost. Njegovi roditelji, mirni ljudi, koju su zaželjeli da im đeca steknu časne i skromne položeje, prebacivali su mu njegovu neodlučnost, njegova sanjarenja, njegove uzaludne pokušaje, sva njegova nemoćna oduševljenja za velike ideje i zvučna zvanja.

Kad je već postao čovjek, nijesu mu više govorili: „Viđi Žana te se ugledaj na njega!“ ali, kad god je čuo: „Žan je uradio ovo, Žan je uradio ono!“, razumijevao je dobro smisao i prikriven smjer ovih riječi.

Njihova mati, šesna žena i štedljiva domaćica, pomalo sentimentalna, obdarena nježnom dušom, stalno je stišavala male razmirice koje su se zbog običnih sitnica svaki dan rađale između njena dva velika sina. Uostalom, jedan mali događaj remetio je u ovaj trenutak njen mir, i ona se bojala zapleta, jer se posljednje zime, kad su joj i jedno i drugo dijete dovršavali svoje studije, upoznala sa svojom suśetkom, gospođom Rozemili, udovicom jednog kapetana duge plovidbe, koji se prije dvije godine utopio u moru. Mlada udovica, veoma mlada – bilo joj je tek dvadeset i tri godine – pametna žena, koja je, kao i svako slobodno biće, nagonski poznavala život, kao da je viđela, izdržala, shvatila i odmjerila sve moguće događaje, o kojima je rasuđivala zdravo, tačno i blagonaklono, bješe uobičajila da uveče rado dolazi na razgovor kod ovih ljubaznik suśeda, koji bi je služili šoljom čaja.

Čiča Rolan, koga nije ostavljala njegova strast za mornastvom, zapitkivao je njihovu novu prijateljicu o pokojnom kapetanu, i ona je govorila, o njemu, o njegovim putovanjim, njegovim nekadašnjim pričanjima, slobodno, kao razumna žena koja se predala svojoj sudbini i koji voli život i poštuje smrt.

Oba sina, kad po svome povratku zatekoše  u kući ovu lijepu udovicu, počeše smjesta da joj      se udvaraju, ne toliko iz želje da joj se dopadnu, koliko iz žudnje da jedan drugog istisnu.

Njihova mati, mudra i praktična žena, nadala se živo e će jedan od njih pobijediti, jer je mlada  žena bila bogata; ali, u isto vrijeme bila je i voljna da to drugome ne bude krivo.

Gospođa Rozemili bila je plava, plavih očiju, sa čuperkom kose koji je i najmanji povjetarac lelujao, odvažna, smjela i borbena lica, koje se nije nimalo slagalo sa njenim mudrim postupcima.

Već je izgledalo da je više naklonjena Žanu, kome ju je vukla sličnost prirode. Ova sklonost ispoljavala se, uostalom, samo u glasu i pogledu, a i u tome što je pođekad usvajala njegovo mišljenje.

Kao da je pogađala da Žanovo mišljenje potvrđuje njeno sopstveno, dok je mišljenje Pjerovo bilo  po nesreći uvijek ino. Kad bi govorila o doktorovim nazorima, o njegovim političkim, filozofskim i moralinim nazorima, ona bi pođekad rekla: „Vaše besmislice“ Pjer bi je onda promotrio hladnim pogledom sudije koji isljeđuje sporove žena, sviju žena, tih jadnih bića.

Prije povratka svojih sinova čiča Rolan je nikad nije pozivao na pecanje, na koje nije vodio ni svoju ženu, jer je volio da još prije zore krene s Bosirom, nekadašnjim kapetanom duge plovidbe s kojim se upoznao i sprijateljio u vrijeme plime u pristaništu, i starim mornarom Papagrisom, zvanim Žan- Bar, kojemu je bilo povjereno čuvanje čamca.

Ali kad jedno veče prošle neđelje gospođa Rozemili, koja je bila kod njih na večeri, reče: „Mora da je ribanje veoma zanimljiva stvar?“ nekadašnji juvelir, čijoj je strasti ovo godilo, i kojega je obuzela želja da je i drugome ulije, da kao sveštenici dobije pristalice upita je:

– Hoćete li i vi sa nama?
– Veoma rado.
– U idući utorak?
– Dobro, u idući utorak.
– Jeste li vi žena koja može da pođe u pet časova ujutro?

Ona zaprepašćeno uzviknu:

– Ah! To, bogomi, ne.

Razočaran, ohladnio, on najedanput posumnja u njenu naklonos prema ribolovu. Ali ipak je upita:

– Pa u koliko biste mogli?
– Pa . . . u devet!
– Ne prije?
– Ne, ne ranije, već je i to suviše rano!

Rolan je oklijevao. Svakako se neće ništa uloviti, jer kad sunce ogrije, riba neće na udicu; ali oba brata postaraše se da se priredi ovaj izlet, da sve spreme i da odmah sve urede.

I tako idućeg utornika „Biser“ bači lenger pod bijelim stijenama predgorja Hev; lovilo se do podne, zatim malo prodrijemalo, pa opet lovilo, bez uspjeha; a kad se čiča Rolan, malo kasno, uvjerio da gospođa Rozemili, u stvari, voli i cijeni samo šetnju po moru, i vidio da mu se udice ne drmaju više, uzviknuo je u nepromišljenom nestrpljenju ono snažno „Do vraga!“ koje se odnosilo koliko na ravnodušnu udovicu toliko i na ribe, koje se nijesu hvatale.

Sad je zagledao uhvaćenu ribu, svoju ribu, sa grozničavim uživanjem tvrdice, pa je podigao oči k nebu i videći da se sunce kloni zapadu, reče:

– Pa, đeco, Kako bi bilo da se vratimo?

Obojica izvukoše strukove, smotaše ih, očišćene udice zakačiše za zapušače od plute i zastadoše. Rolan, koji bješe ustao da kao kakav kapetan ispita obzorje, reče:

– Nema vjetra, momci, moraćemo veslat!

I odjednom, pruživši ruku śeveru, dodade:

– Viđ, viđ, brod iz Sautemptona.

Na glatkom moru, koje se prostiralo kao kakva plava, ogromna, svijetla tkanina sa zlatnim i vatrenim prelivima, dizao se u pokazanom pravcu crnkast oblak na rumenom nebu, a ispod njega vidio se brod, koji je zbog velike daljine izgledao sasvim mali.

Rolan upita:

            – Da ne dolazi danas „Normandija”?

Žan odgovori.

            – Da, tajo.

            – Daj mi dogled, čini mi se da je to baš ona.

Otac razvuče bakarnu cijev, podesi je za oko, potraži tačku i najedanput radostan što je vidio, reče:

– Jeste, ona je, poznajem njena dva dimnjaka. Oćete li da vidite, gospođo Rozemili?

Ona uze dogled, upravi ga na daleki transatlantski brod, no bez sumnje, nije mogla da ga nađe, jer nije viđela ništa, sem plaventila sa obojenim krugom, sasvim okruglu dugu i nešto čudnovato, neka pomračenja, od kojih joj se smuči. Ona mu vrati dogled i reče:

– Uostalom, nikad nijesam umjela da se služim ovom spravom. To je ljutilo čak i moga muža koji je po čitave časove provodio na prozoru gledajući kako naminjuju brodovi.

 

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN