Pjer i Žan
– Jer ne poznajem nikoga u Transatlantskom društvu.
Rolan se zabezeknu:
– A šta je s tvojim lijepim planovima?
Pjer promrmlja:
– Ima dana kada treba sve žrtvovati i odreći se najljepših nada. Uostalom, to je samo početak, sredstvo da prikupim koju hiljadu franaka pa da otpočnem praksu.
Njegov otac bi odmah ubijeđen.
– To je istina, za dvije godine možeš ostaviti na stranu šest do sedam hiljada franakaka, koji će te, dobro upotrebljeni, odvesti daleko. Šta ti misliš, Lujza?
Ona odgovori lagano, gotovo nerazumljivo:
– Mislim da Pjer ima pravo.
Rolan uzviknu:
– Onda ću da govorim o toma s gospodinom Pulenom, on je moj dobar poznanik! On je sudija trgovačkog suda i bavi se društvenim poslovima. Mogu se obratiti i na brodovlasnika gospodina Lenijana, koji je prisni prijatelj sa jednim od potpreśednika.
Žan upita brata:
– O li da još danas upitam gospodina Marešana?
– Pristajem.
Pošto se premišljao nekoliko trenutaka, Pjer nastavi:
– Možda bi još bolje sredstvo bilo da pišem svojim profesorima medicinskog fakulteta, koji su me veoma uvažavali. Na tim lađama često se ukrcavaju i ljudi srednje vrijednosti. Tople preporuke profesora Mas- Rusela, Remizoa, Flaša i Borikela svršiće stvar za jedan čas, možda bolje nego sve sumnjive preporuke. Bilo bi dovoljno da ta pisma društvenoj upravi podnese tvoj prijatlj Maršan.
Žan se složi s tim.
– To je izvrsna misao, izvrsna!
I on se nasmiješi, umiren, gotovo zadovoljno, siguran u uspjeh, pošto nije bio sposoban da se dugo žalosti, i reče:
– Ti ćeš im pisati još danas!
– Sad odmah, smjesta. Danas neću piti kafu, jako sam nervozan.
On ustade i iziđe.
Žan se onda okrenu majci:
– A ti, mama, šta ćeš ti da radiš*
– Ništa . . . ne znam . . .
– O li da greš sa mnom do gospođe Rozemili?
– Oću . . . oću . . .
– Ti znaš . . . moram danas otići kod nje.
– Da . . . to je istina.
– A zašto moraš? – upita Rolan, koji, uostalom, bješe navikao da nikad ne razumije ono što se pred njim govorilo.
– Jer sam joj obećao.
– E! To je nešto drugo.
I on stade puniti lulu, dok su se majka i sin peli uz stepenice da uzmu šešire.
Kad su bili na ulici, Žan upita:
– Hoćeš moju ruku, mama?
On joj nikad nije nudio ruku, jer bjehu navikli da gredu jedno pored drugoga. Ona primi ruku i osloni se na nju.
Neko virijeme nijesu ništa govorili, pa onda on reče.
– Kao što vidiš, Pjer pristaje da ide.
Ona prošapta:
– Siroma’!
– Što siroma’? Neće biti nimalo nesrećan na „Loreni”.
– Ne . . . to znam, ali, mislim na mnogo štošta.
Oborene glave, idući ukorak sa svojim sinom, dugo je premišljala, pa zatim reče onim čudnim glasom koji čovjek pođekad uzima da završi kakvu dugu i tajnu misao:
– Kako je život rđav! Ako čovjek i nađe u njemu pokoji put malo prijatnosti, kriv je ako joj se preda i plaća je docnije veoma skupo.
On tiho reče:
– Ne govori više o tome , mama.
– Je li to moguće? Pa, samo o tome i mislim.
– Zaboravićeš.
Ona ponovo zamuča, pa dodade sa dubokom tugom:
– Ah Kako sam mogla biti srećna da sam se za drugog udala!
Ona se sad bješe okomila na Rolana, bačajući svu odgovornost za svoju pogrešku i svoju nesreću, na njegovu ružnoću, na njegovu glupost, na njegovu nespretnost, na tromost njegova duha i prostotu njegove ličnosti. Tome, prostoti ovog čovjeka, imala je da zahvali što ga je prevarila, što je do očajanja dovela jednog od svojih sinova, a drugome učinila najbolniju ispovijest koja može da okrvavi materino srce.
Ona promuca:
– Tako je strašno za mladu đevojku da se uda za muža kao što je moj.
Žan nije odgovarao. On nije mislio na onoga za koga je dosad držao e mu je otac, i smatrao je da su možda nejasna svijest o očevoj ograničenosti, koju je odavno nosio u sebi, vječita ironija njegovog brata, prezriva ravnodušnost inih, pa čak i služavkino preziranje prema Rolanu, pripremili njegovu dušu na strašno priznanje njegove majke. Njemu je padalo manje teško što je sin drugoga; a to što poslije noćašnjeg potresa i uzbuđenja u njemu nije bilo negodovanja, srdžbe i gnjeva, čega se gospođa Rolan bojala, to je bilo zato što je on davno i nesvjesno patio, ośećajući se sinom ovog prostodušnog bulumaća.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst