Pjer i Žan
Gospođa Rolan upita:
– Pjer nije doša?
Njen muž sleže ramenima:
– Nije; ali tim gore, on uvijek odocni. Počnimo bez njega.
Ona se okrenu Žanu:
– Trebalo bi, sine, da ga zovneš; ljuti se kad ga ne čekamo.
– Grem, mama.
I mladi čovjek izide. Pope se uz stepenice sa grozničavom odlučnošću bojažljivog čovjeka, koji treba da se bije. Kad je kucnuo na vrata, Pjer odgovori:
– Slobodno.
On uđe.
Pjer je, pognut za svojim stolom, pisao.
– Dobar dan – reče Žan.
Pjer ustade,
– Dobar dan.
I oni pružiše ruku jedan drugom, kao da se ništa nije dogodilo.
– Zar nećeš sići da doručkujemo?
– Pa . . . ovaj . . . imam mnogo posla.
Glas starijeg drhtao je i njegovo brižno oko pitalo je mlađeg šta treba da radi.
– Čekamo na tebe.
– A! Je li . . . i mama dolje? . . .
– Jeste, ona me je baš i poslala da te zovem.
– A! Onda. . . grem.
Pred vrata trperazije on se ustezaše da se pojavi prvi; zatim naglo otvori vrata i viđe oca i mater, đe śede za stolom jedno prema drugome. On priđe najprije njoj i ne dižući očiju, bez ijedne riječi, saže se i podnese joj čelo da ga poljubi, kao što je činio od nekog vremena, mjesto da je poljubi u oba obraza, kao nekad. Pogodio je da ona približuje svoj usta; ali, nije ośetio usne na svojoj koži, pa se zbunjeno ispravi poslije ove prividne nježnosti.
On se upita: „Šta li je bilo među njima poslije mog odlaska?”
Žan je nježno ponavljao „mama” i „draga mama”, brinuo se oko nje, služio je i sipao joj da pije. Pjer tada razumjede da su oboje plakali; ali nije im mogao pogoditi misli! Je li Žan mislio da mu je majka kriva ili mu je brat bijednik? I sva prebacivanja, koja je sebi učinio što je izgovorio one strašne stvari, ponovo ga spopadoše, stežući mu grlo i zatvarajući mu usta, tako da nije mogao ni jesti, ni govoriti.
Sad ga je obuzimala nesnosna potreba da pobjegne, da napušti ovu kuću, koja više nije bila njegova, ove ljude, za koje ga gotovo više ništa nije vezivalo. Zaželio je da otputuje smjesta ma đe, jer je ośećao da je sve svršeno, da ne može više ostati u njihovoj blizini, da bi ih u protivnom i samim svojim prisustvom neprestano mučio i da bi zbog njih neprestano trpio neizdržljivo mučenje.
Žan je govorio, razgovarao s Rolanom. Pjer nije slušao ni razumijevao. Međutim, učini mu se da u glasu svoga brata ośeća neku namjeru i obrati pažnju na smisao riječi.
Žan je govorio:
– To će, izgleda, biti najljepša lađa u njihovoj floti. Vele e će nositi šest hiljada i pet stotina tona. Za mjesec dana krenuće na prvi put.
Rolan se čudio:
– Već! A ja sam mislio da se ovoga ljeta neće moći navesti na more.
– Radovi su bili ubrzani, tako da prvi prelazak preko okeana bude prije jeseni. Jutros sam svratio u kancelarije društva i razgovarao sa jednim članom uprave.
– Tako! A s kojim?
– Sa gospodinom Maršanom, odličnim prijateljem preśednika upravnog odbora.
– Viđi, zar ga poznaješ?
– Poznajem. A poslije, imao sam da ga zamolim za jednu malu uslugu.
– Tako znači! Onda ćeš mi izraditi dopuštenje da dovoljno pregledam „Lorenu” čim uđe u pristanište, je li?
– Naravno, to je vrlo lako!
Žan kao da se ustezao, tražio izraze, trudio da nađe zgodan prelaz. On nastavi:
– Na ovim velikim transatlantskim brodovima život je veoma prijatan. Preko pola godine provede čovjek na kopnu, i to u dvijema divnim varošima – Njujorku ili Avru, a ostatak na more sa krasnim ljudima. Tu se čak mogu napraviti sa putnicima veoma prijatna i za docnije veoma korisna poznanstva – da, veoma korisna. Pomisli da kapetan, sa uštedama na uglju, može da išćera dvadeset i pet hiljada franaka godišnje, ako ne i više . . .
Rolan uzviknu jedno „vraga!” propraćeno zviždanjem, što je dokazivalo njegovo duboko poštovanje i prema sinu i prema kapetanu.
Žan nastavi:
– Komesar na brodu može da ima deset hiljada, a ljekar pet hiljada stalne plate, sa stanom, hranom, osvjetljenjem, ogrijevom, poslugom itd. To iznosi bar deset hiljada, i to je vrlo lijepo.
Pjer, koji bješe podigao oči, susrete pogled svoga brata i razumjede.
Poslije kratkog ustezanja on pripita:
– Je li mnogo teško dobiti mjesto ljekara na kakvom transatlatskom brodu?
– I jeste i nije. Sve zavisi od okolnosti i preporuka.
Nastade duže mučanje, zatim doktor nastavi:
– „Lorena” dolazi idućeg mjeseca?
– Da, sedmog.
I zamučaše.
Pjer je premišljao. Zaista, bilo bi zgodno rješnje kad bi mogao da se ukrca na ovaj brod kao ljekar. Docnije bi već vidio; možda bi ga ostavio. Zasad bi imao siguran život a da ne mora ništa tražiti od svoje porodice. Prekjuče je morao prodati časovnik, jer više nije pružao ruke majci. Nije, dakle, imao drugog izvora do toga, nije imao drugog sredstva da jede drugi hljeb a ne hljeb u kući u kojoj više nije mogao ostati, da spava u drugoj postelji, pod drugim krovom. I on reče, s ustezanjem:
– Kad bih mogao, ja bih rado otišao na brod.
Žan upita:
– A zašto ne bi mogao?
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst