Pjer i Žan
Ova đetinjasta prijetnja potrese je i ona prgrli Žana milujući ga strasnom nježnošću. On nastavi:
– Ja te volim više no što misliš, mnogo, mnogo više. Poslušaj me, budi pametna. Pokušaj da ostaneš samo osam dana. Obećavaš li mi osam dana? To mi ne možeš odbiti!
Ona spušti ruke na Žanova ramena i držeći ga daleko od sebe, ispruženim rukama, reče:
– Dijete moje . . . pokušajmo da budemo mirni i da se ne raznježavamo. Pušti me prvo da ti rečem sve. Kad bih samo jedan jedini put morala čuti sa tvojih usana ono što čitavih mjesec dana slušam iz usta tvoga brata, kad bih jedan jedini put morala viđeti u tvojim očima ono što čitam u njegovim, kad bih iz jedne tvoje riječi ili iz jednog tvog pogleda viđela da sam ti mrska kao njemu. . . ja bih zanavijek otišla.
– Mama, kunem ti se. . .
– Pušti me da govorim. . . Za posljednjih mjesec dana ja sam prepatila sve što jedno stvorenje može da prepati. Od onog trenutka kad sam razumjela da tvoj brat, da moj drugi sin sumnja u mene, i da svakog trenutka sve više pogađa istinu, svaki trenutak moga života bio je mučenje koje je nemoguće iskazati.
Glas joj je bio tako bolan da njene muke, kao da su zarazne, napuniše suzama Žanove oči. On šćede da je zagrli, ali ga ona odbi:
– Pušti me. . . slušaj. . . imam još toliko stvari da i rečem, da razumiješ. . . ali nećeš razumjeti. . . jer . . . ako treba da ostanem . . . trebalo bi . . . Ne, ne mogu!
– Govori, mama, govoti.
– Pa dobro! Neka bude! Bar te neću prevariti! Oćeš da ostanem s tobom, je li? Toga radi da bismo se mogli i dalje viđati, razgovarati, sretati po cio dan u kući, jer ja ne smijem više ni vrata da otvorim iz straha da ne naiđem iza njih na tvoga brata, toga radi treba, ne da mi oprostiš – ništa ne zadaje više bola nego opraštanje – nego da mi ne prebacuješ ono što sam učinila. . . Treba da se ośetiš dovoljno jak, dovoljno različit od ostalog svijeta, pa da rečeš sebi da nijesi Rolanov sin, a da ne pocrveniš zbog toga i da me ne prezireš! . . . Ja sam mnogo prepatila . . suviše prepatila, više ne mogu, ne mogu više! I to ne od juče, već odavno . . . Ali ti to nikad nećeš moći da razumiješ! Da bismo mogli i dalje živjeti zajedno i voljeti se, moj mali Žane, znaj dobro da sam, ako sam bila dragana tvoga oca, još više bila njegova žena, njegova prava žena, da se u dnu svoga srca toga ne stidim, da se nimalo ne kajem, da ga još volim, iako je umro, e ću ga uvijek voljeti, e sam njega jedino voljela, e je on bio sav moj život, sva moja radost, sva moja nada, sva moja utjeha, sve, sve, sve za mene, i to tako dugo! Čuj, sine, pred bogom koji me čuje, ja nikad ničega dobrog ne bih imala u svome životu da nijesam njega srela; nikad ničega, ni ljubavi, ni milošte, nijedan od onih časova zbog kojih žalimo što ostarimo! Njemu dugujem sve! On mi je bio sve na svijetu, a zatim vas dvojica: tvoj brat i ti. Bez vas bi mi život bio prazan i crn kao noć. Ja ne bih nikad ništa voljela, ništa poznala, ništa željela, pa čak ne bih ni plakala, a ja sam toliko plakala, moj Žane! Oh! Da, plakala sam, otkako smo došli ovamo. Ja sam mu se bila predala potpuno i dušom i tijelom, zanavijek, sva srećna, i više od deset godina bila sam njegova žena, kao što je on bio moj muž, pred bogom koji nas je stvorio jedno za drugo. Docnije sam uviđela da me voli manje. Bio je uvijek dobar i prijatan; ali više za njega nijesam bila ono što sam bila nekad. Bilo je svršeno! Og! Kako sam plakala! . . . Kako je život bijedan i varljiv! . . Ništa nije vječito. . . I došli smo ovamo; nikad ga više nijesam viđela, on nije nikad došao . . . Obećavao je u svakom pismu! . . . Ja sam mu se neprestano nadala! . . . Ali biše ga nijesam viđela! . . I sad je, eto, umro! . . . Ali nas je još volio, jer je mislio na tebe. Ja ću ga voljeti do svoga posljednjeg daha i neću ga se nikad odreći; tebe volim, jer si njegovo dijete i ne mogu ga se stiđeti pred tobom! Razumiješ li? Ne mogu! Ako oćeš da ostanem, treba primiš da si njegov sin, da pođekad govorimo o njemu, da ga voliš malo i kad se pogledamo da na njega mislimo. Ako nećeš, ako ne možeš, zbogom, sine, nije moguće da ostanemo zajedno! Učiniću kako ti riješiš.
Žan odgovori nježno:
– Ostani, mama.
Ona ga priište na grudi i stade ponovo plakati; zatim prisloni svoj obraz na njegov i nastavi:
– Da, ali Pjer? Kako ćemo s njim?
Žan promrmlja:
– Izmislićemo nešti. Živjeti kraj njega ne možeš.
Kad se śeti starijeg sina, ona pretrnu.
– Ne, ne mogu više, ne ne!
Ona strasno prigrli Žana i očajno uzviknu:
– Spasi me njega, sine, spasi me, učini nešto, ne znam šta . . . nađi . . . spasi me!
– Hoću, mama, potrudiću se.
– Ali odmah. . . treba. . . odmah. . . ne ostavljaj me! Ja ga se tako bojim . . . tako bojim!
– Hoću, naći ću načina. Obećavam ti.
– Oh! Ali, brzo, brzo! Ti ne znaš šta se događa u meni kad ga vidim.
Zatim mu prošapta sasvim lagano na uho:
– Zadrži me ovđe, kod tebe.
On oklijeavaše, promisli se i svojim zdravim razumom shvati opasnost od ove namjere. Ali morade dugo da dokazuje, da objašnjava, i da jasnim razlozima suzbija njeno uzbuđenje i njen strah.
– Samo večeras – govorila je ona – samo noćas. Śutra ćeš izvijestiti Rolana da sam se razboljela.
– To nije moguće, pošto je Pjer otišao kući. Budi hrabra, mama, obećavam ti e ću još śutra dovesti sve u red. U devet sati biću kod kuće. Uzmi šešir, ja ću te odvesti.
– Učiniću kako ti oćeš – reče mu ona sa bojažljivom i zahvalnom đetinjskom poslušnošću.
Ona pokuša da ustane; ali potres je bio vrlo jak; nije još mogla da se drži na noge. Žan joj dade da pije malo zaslađene vode, da udiše etera i sirćetom joj protrlja sljepoočnice. Ona je puštala da radi s njom šta hoće, skršena i olakšana kao poslije porođaja. Najzad je mogla da hodi i uze ga pod ruku. Kad su prolazili pored opštinskog doma, izbi tri ure. Pred vrata njihovog stana on je poljubi i reče joj: – Zbogom, mama, samo hrabro!
Ona se nečujnim koracima pope uz stepenice, uđe u svoju sobu, brzo se skide i sa uzbuđenjem iz dana nekadašnje preljube, leže kraj Rolana, koji je hrkao.
U cijeloj kući jedino Pjer nije spavao, i čuo je kad je ona došla kući.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst