Pjer i Žan

Lupa kapije sa ulice, koja se sa treskom zatvorila, trže Žana iz dubokog mrtvila u koje bješe pao. Proteklo je nekoliko trenutaka, koji su bili duži nego čitavi časovi, njegova duša bješe čisto oblesavila. Ośećao je da treba da radi i da misli, ali čekao je, ne hoteći više ni da razumije, ni da zna, ni da se śeća, iz straha, iz slabosti, iz kukavčluka. Bio je od onih oklijevala koji sve ostavljaju za śutra; i kad mu je valjalo da se smjesta riješi na nešto, gledao je opet, po nagonu, da dobije nekoliko trenutaka.

Ali, duboka tišina koja ga je sad okružavala poslije Pjerove vike, ova iznenadna tišina zidova, namještaja, sa ovom živom svjetlošći od šest svijeća i dvije lampe, toliko ga odjednom poplaši da mu dođe da i on pobjegne. On pribra misli, umiri srce i pokuša da razmišlja.

Nikad u svome životu nije imao teškoće. Bio je od onih ljudi koji žive kao voda što teče. Učio je dobro da ne bi bio kažljen i uredno je završio pravne nauke, jer je živio spokojno. Sve ne svijetu izgledalo mu je prirodno i ništa nije naročito privlačilo njegovu pažnju. Po prirodi svojoj volio je red, umjerenost i mir, a u svojoj duši nije imao ničeg skrivenog; pred ovim slomom stojao je kao čovjek koji je pao u vodu, a nije nikad plivao. U prvi mah pokušao je da sumnja. Da ga nije  njegov brat lagao iz mržnje i zavisti?

Pa ipak, kako bi mogao biti toliko bijedan da tako nešto reče za njihovu majku, osim ako i sam nije bio obmanut očajanjem? Pored toga, Žanu su još bile u ušima, pred očima, u živcima, u cijelom tijelu, izvjesne riječi, izvjesni bolni uzvici, naglasci i pokreti Pjerovi, tako bolni da su bili neodoljivi, tako neosporni kao izvjesnost.

Bio je toliko poražen da nije mogao da učini nijedan pokret, da nije imao svoje volje. Njegov bol prestajao je nesnosan; ośećao je da je iza vrata bila njegova majka, koja je sve čula i koja je čekala. Šta da radi? Nijedan pokret, nijedan drhtaj, nijedan uzdah nije odavao da ima koga iza ove daske. Da nije pobjegla? Ali kuda? Ako je pobjegla. . . skočila je dakle kroz prozor na ulicu! Obuze ga strah, tako nagao i tako silan da je više izvalio vrata nego što ih je otvorio i jurnuo u sobu. Ova kao da je bila prazna. Osvjetljavala ju je jedna jedina svijeća, koja je stojala na jednom ormaru.

Žan poleće prozoru; prozor je bio zatvorien, a kapci spušteni. On se okrenu, ispitujući uplašenim pogledom mračne kutove i primijeti da su zavjese na postelji navučene. On pritrča i razmače ih. Njegova mati ležala je na postelji, lica zagnjurenog u kušin, koji  je grčevitim rukama natukla na glavu da više ne čuje. U prvi mah pomisli da se ugušila. Zatim, uzevši je za ramena, okrenu je; ona nije puštala kušin, koji joj je krio lice i koji je grizla da ne bi vikala. Ali dodir ovog ukočenog tijela, ovih zgrčenih ruka otkri mu udar njenog neiskazanog bola. Energija i snaga s kojom su njeni prsti i zubi držali perjem ispunjeno platno na ustima, na očima i ušima da je on ne bi vidio i da joj ne bi govorio, pokazivale su mu, prema uzbuđenju koje je sam ośetio koliko čovjek može da pati. I njegovo srce, njegovo dobro srce razdiralo je sažaljenje. On nije bio sudija, čak ni milostiv sudija, nego čovjek pun slabosti i sin pun nježnosti. Nije se śetio ničega što mu onaj bješe rekao, nije više razmišljao, niti ispitivao; on samo dodirnu svojim rukama nepomučno tijelo majčino i, ne mogući da joj otrgne s lica kušin, stade joj ljubiti haljinu i govoriti:

            – Mama, mama, jadna mama, pogledaj me!

Izgledala bi mu mrtva da joj kroz cijelo tijelo nije prolazila gotovo neośetna trzavica, kao kad zatreperi zategnut konac. On je ponavljao:

            – Mama, mama, čuj me! To nije istina, ja znam dobro da to nije istina.

Nju spopade grč, gušenje, zatim odjednom zajeca u kušin. Na to joj svi nervi oslabiše, ukočeni mišići omekšaše, prsti joj se upola otvoriše i puštiše jastuk; on joj otkri lice. Bila je veoma blijeda, sva bijela, a iz zatvorenih trepavica tekle su joj suze. Grleći je oko vrata, on joj je ljubio oči, krupnim neutješnim poljupcima, koji su se vlažili njenim suzama, i neprestano govorio:

            – Mama, draga mama, ja znam dobro da to nije istina. Nemoj plakati, ja to znam!  To nije istina.

Ona se pridiže, śede, pogleda ga i, jednim od onih odvažnih napora koji su, u izvjesnim slučajevima, potrebni za samoubistvo, reče mu:

            – Ne, istina je, dijete moje!

I oni ostaše bez riječi jedno prema drugome. Ona se još nekoliko trenutaka gušila, naprezala grlo, zabacivala galvu da diše, zatim se ponovo savlada i nastavi.

            – Istina je, dijete moje. Našto lagati? Istina je. Da lažem, ne bi mi vjerovao.

Izgledala je kao luda. On pade prestravljeno na koljena kraj postelje i prokameni.

            – Ćuti, mama, ćuti!

Ona bješe ustala sa strašnom odlučnošću i energijom.

            – Ja i nemam više da ti rečem, moje dijete, zbogom!

I ona se uputi vratima. On je obuhvati obijema rukama i povika:

            – Šta ćeš to, mama, đe ćeš?

            – Ne znam . . . zar znam . . . nemam više šta da radim . . . pošto sam sasvim sama.

Ona se otimala da se oslobodi. On ju je zadržavao i ponavljao je samo jednu jedinu riječ:

            – Mama . . . mama . . . mama.

A ona se naprezala da se oslobodi ovog zagrljaja govorila je:

            – Ne, ne, sad ti više nijesam majka, nijesam više ništa za tebe, niti i za koga, ništa, ništa! Ti nemaš više ni oca ni majke, jadno moje dijete . . . zbogom.

On najedanput pojmi da je više nikad neće viđeti ako je pušti da ode, pa je podiže, odnese do jedne naslonjače, posadi je nasilu, kleknu i sklopi ruke oko nje.

            – Ti nećeš izaći odavde, mama; ja te volim i zadržaću te kod sebe. Zadržaću te zauvijek, ti si moja.

Ona promuca iznemoglim glasom:

            – Ne, moje jadno dijete, to više nije moguće. Večeras plačeš, a śutra ćeš me izbačiti napolje. Ni ti mi nećeš nikad oprostiti.

            – Oh! Ja? Ja? Kako me malo poznaješ! – odgovori on sa tako iskrenom ljubavlju da ona vrisnu, uze ga obijema rukama za kosu, privuče snažno njegovu glavu i obasu je poljupcima po licu.

Zatim osta nepomična, s obrazom uz obrazom svoga sina, ośećajući kroz njegovu bradu toplinu njegovog mesa i sasvim lagano reče mu na uvo:

            – Ne, moj mali Žane. Śutra mi nećeš oprostiti. Ti to misliš, ali varaš se. Večeras si mi oprostio, i taj mi je oproštaj spasio život; ali, više ne treba da me vidiš.

On je prigrli i ponovi:

            – Mama, ne govori tako!

            – Da, sine, treba da idem. Ne znam kuda, ni šta ću učiniti ni šta ću reći; ali tako mora biti. Ne bih se više usudila ni da te pogledam, ni da te poljubim, razumiješ li?

Na to i on njoj isto tako lagano reče na uvo:

            – Ne, majčice, ti ćeš ostati, jer ja tako oću, jer si mi potrebna. I sad odmah zaklećeš mi se e ćeš me poslušati.

            – Ne, dijete moje!

            – Oh! Mama, moraš! Razumiješ – moraš!

            – Ne, moje dijete, to nije moguće. To bi bilo da osudimo sebe na pakao. Ja znam šta su ove muke, otprije mjesec dana. Ti si sad tronut; ali kad te prođe, kad me budeš gledao kao što me gleda Pjer, kad se śetiš onoga što sam ti rekla! . . . Oh! . . . Moj mali Žane, pomisli . . . pomisli da sam ti mati . . .

            – Ja neću da me ostaviš, mama. Ja nemam nikoga osim tebe.

            – Ali pomisli, sine, da se ne možemo više viđeti, a da oboje ne pocrvenimo i da ja ne umirem od stida, da ne obaram oči pred tvojim pogledom.

            – To nije istina, mama!

            – Jeste, jeste, istina je! Ah! Ja sam još od prvoga dana razumjela svu borbu tvoga jadnoga brata. Sad, kad čujem njegove korake u kući, srce mi bije da iskoči iz grudi, kad čujem njegov glas, ośećam e ću se onesvijestiti. Ostao si mi bio ti. Sad nemam više ni tebe. O, Žane, zar ti misliš da bih mogla živjeti između vas dvojice?

            – Da, mama. Ja ću te toliko voljeti da na to nećeš više ni misliti.

            – Og! Kao da je to moguće.

            – Moguće je.

– Kako da ne mislim više na to između tvoga brata i tebe? Zar vi nećete više misliti na to?

            – Ja, ne. Kunem ti se!

            – Ta, mislićeš na to svaki dan, svaki čas.

            – Neću, kunem ti se. A poslije, čuj: ako odeš, ja ću stupiti u vojsku i poginuću.

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV