Pjer i Žan
Ali kako da pije? Pokuša da napuni šaku vodom koja joj promicala kroz prste. Žan se dośeti i metnu jedan kamen na put; ona kleknu na njega da bi se napila sa samoga izvora, usnama koje su bile u istoj visini s njim. Kad podiže glavu, pokrivenu sjajnim kapljicama, kojih je hiljadama bilo na koži, na kosi, na trepavicama, na grudima, Žan se naže k njoj i prošapta:
– Kako ste lijepi!
Ona odgovori tonom kao da kara kakvo dijete:
– Hoćete li ćutati?
To bjehu prve ljubavne riječi koje su izmijenjali.
– Da izmaknemo – reče Žan veoma uzbuđen – dok nas nijesu stigli.
Ona je zaista spazio, sad sasvim blizu, leđa kapetana Bosira, koji je silazio natraške da bi obijema rukama pridržavao gospođu Rolan, a više njih, mnogo više, Rolana koji se neprestano klizao i vukao nogama i laktovima kao kornjača, dok je Pjer išao pred njim i motrio na negove pokrete. Manje strma staza pretvarala se sad u neku vrstu kosoga puta i obilazila je oko ogromnih stijena, koje su se nekad odvalile s planine. Gospođa Rozemili i Žan potrčaše i ubrzo stigoše na šljunak, pa pređoše preko njega i dođoše na stijene. One su se protezale u obliku duge i ravne površine, pokrivene morskom travom, po kojoj su se sijale bezbrojne barice. Nisko more bješe daleko, veoma daleko, iza ove ljepljive površine od okrijeka[4] sjajne i mrkozelene boje.
Žan zadiže svoje pantalone do koljena, zagrnu rukave do lakata da bi se slobodno mogao kvasiti, zatim reče: „Naprijed” i odlučno skoči u prvu baru na koju je naišao. Mada se i sama riješila da za koji trenutak zagazi u vodu, mlada žena, obazrivija, obilazila je oko uskog basena bojažljivim koracima, jer se klizala po ljepljivoj travi.
– Vidite li što? – upita ona.
– Da, vidim vaše lice koje se ogleda u vodi.
– Ako samo to vidite, nećete imati bogzna kakav lov.
On prošapta nježnim glasom:
– O! Od svakog lova taj bi mi bio najmiliji.
Ona se nasmija:
– Pa pokušajte, viđećete kako će vam promaći kroz mrežu.
– Pa ipak . . . Kad biste šćeli?
– Ja bih htjela da vas vidim kako hvatate rakove. . . i ništa drugo . . . zasad.
– Vi ste nemilosrdni. Aajmo malo dalje, ovđe nema ničega.
I on joj ponudi ruku da je odvede preko klizavih stijena. Ona se malo bojažljivo osloni, a on, odjednom, ośeti ljubav, vatrenu želju za njom, neodoljivu žudnju kao da je neko zlo koje je u njemu tinjalo, čekalo ovaj dan da da izbije. Ubrzo dođoše do jedne dublje pukotine, u kojoj je, pod nemirnom vodom što je kroz nevidljiv prodor oticala ka dalekom moru lebdila duga, meka, i čudno obojena trava slična ružičastoj i zelenoj kosi koja kao da je plivala.
Gospođa Rozemili uzviknu:
– Eno, eno, vidim tamo jednog veoma velikog!
I on ga spazi i odlučno zagazi u vodu, mada se skvasio do pojasa. Ali rak je micao svojim dugačkim brcima i povlačio se lagano ispred mreže. Žan ga je ćerao ka travi siguran e će ga uhvatiti. Kad ośeti da je opkoljen, rak jednim naglim pokretom skoči preko mreže, prođe baru i izgubi se. Mlada žena, koja je sa najvećim uzbuđenjem posmatrala ovaj lov, nije mogla zadržati ovaj uzvik:
– Iś! Kako ste nevješti!
On se nađe uvrijeđen, i ne razmišljejući, zavuče mrežu u jedan kraj pun trave. Kad je iznese na površinu vodi, viđe u njoj tri velika prozračna raka, uhvaćena nasumice u njihovom nevidljivom skrovištu. On ih pobjedonosno pruži gospođi Rozemili, koja se ne usudi da ih uzme, bojeći oštrog čipkastog vrha kojim je njihova lijepa glava bila naoružana. Zatim se, ipak, odluči i uhvativši sa dva prsta tanane vrhove njihovih brka, spušti ih jednog po jednog u kotaricu sa malo trave, da bi ostali živi. Zatim nađe jednu pliću baru i zađe u nju s ustezanjem, ośećajući malo jezu po nogama, i stade i sama da lovi. Bila je vještija i lukavija, jer je imala laku ruku i razvijeni lovački njuh koji je za to bio potreban. Gotovo uvijek, kad god bi izvukla mrežu iznijela bi pokojeg raka, prevarenog iznenađenog njenom vještom sporošću u gonjenju.
Žan nije biše ništa nalazio, nego je ušao u stopu za njom; dodirivao je, naginjao se nad njom, pravio se očajan zbog svoje nevještine, htio je da nauči.
– Pokažite mi – govorio je – molim vas, pokažite mi!
Kako su se njihova lica, jedno uz drugo, ogledala bistroj vodi, čije su crne biljke na dnu pravile jasno ogledalo, Žan se smiješio na ovu suśednu glavu, koja ga je gledala ozdo, a pođekad bi joj vrhom prstiju poslao poljubac, koji kao da je padao na nju.
– O, kako ste smorni! – reče mlada žena – znate li, dragi prijatelju, da ne treba raditi dva posla u isti mah.
On odgovori:
– Ja radim samo jedan: volim vas.
Ona se ispravi i reče ozbiljno:
– Molim vas, šta vam je otprije deset minuta, da nijeste izgubili glavu?
– Ne, nijesam izgubio izgubio glavu, nego vas volim i najzad sam se usudio da vam to rečem.
Oboje su u taj tren stojali u slanoj vodi koja ih je kvasila do listova i, mokrim rukama naslonjeni na svoje mreže, gledali su se pravo u oči.
Ona, u šali i kao da joj je ovo neprijatno, nastavi:
– Otkud vam pade na um da mi govorite o tome u ovaj trenutak? Zar nijeste mogli čekati drugi koji dan a ne da mi kvarite lov.
On prošapta:
– Oprostite, ali nijesam mogao više da ćutim. Ja vas volim odavno. Danas ste me toliko zanijeli da sa izgubio glavu.
Onda ona kao da se odjednom riješi da govori poslovno i da se odreče zadovoljstva:
– Śedimo na ovu stijenu – reče – pa da mirno razgovaramo.
Uspeše se na jednu visoku stijenu i kad śedoše jedno do drugog na suncu, tako da su im noge visile, ona nastavi:
– Dragi prijatelju, vi nijeste više dijete, niti sam ja mlada đevojka. Oboje sasvim dobro znamo o čemu je riječ i možemo da ocijenimo sve posljedice naših postupaka. Kad ste se danas riješili da mi izjavite ljubav, ja, naravno, pretpostavljam da želite da me uzmete za ženu.
On se nije nimalo nadao ovom izlaganju stvari, i odgovori glupo:
– Razumije se.
– Jeste li govorili o tome s roditeljim?
– Nijesam, htio sam najprije da znam pristajete li vi.
Ona mu pruži još mokru ruku, i on spušti u nju svoju s uzbuđenjem.
– Ja pristajem – reče ona. – Mislim da ste dobar i čestit čovjek. Ali nemojte zaboraviti da nijesam rada da se zamjerim vašim roditeljima.
– O! Zar vi mislite da moja majka nije ništa primijetila i da bi vas voljela toliko da ne želi da se nas dvoje uzmemo?
– To je istina; ja sam malo zbunjena.
Zamučaše. On se čudio što je ona bila toliko zbunjena i toliko razumna. Očekivao je ljubav a ne riječi, odbijanje koje znači pristanak, čitavu ljubavnu komediju, upletenu u lov, uz klopotanje vode! Sad je sve bilo svršeno, ośećao se vezan, oženjen u dvadeset riječi. Pošto su se složili, nijesu više imali šta da kažu jedno drugom, i ostaše oboje malo zbunjeni onim što se među njima tako brzo dogodilo, ne usuđujući se više da govore, da love, ne znajući šta da rade.
Glas Rolanom spasi ih:
– Ovamo, ovamo, đeco. Odite da vidite Bosira. Ovaj đido[5] isprazni more!
Zaista, kapetan bješe ulovio divan lov. Do pojasa mokar, išao je iz bare u baru, otkrivao je na prvi pogled najbolja mjesta i laganim i pouzdanim pokretom svoje mreže pretresao je sve dublje skrivene pod algama. Lijepi providni, plavičastosivi rakovi praćakali su se u njegovoj ruci, kad ih je hladnim pokretom uzimao da ih bači u kotaricu.
Iznenađena očarana, gospođa Rozemili nije ga više ostavljala, ugledala se na njega što je bolje umjela i gotovo je zaboravila i na svoje obećanje i na Žana , koji je sanjalački išao za njima, da bi se sva predala ovoj đetinjastoj radosti što hvata rakove ispod guste trave koja se talasala.
[4] Okrijek – бот. врста зелене кончасте алге која густо расте по мртвим, устајалим еодама, жабокречина
[5] Đido – obješenjak koji izaziva divljenje, ali i prijekor
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst