Pjer i Žan

VI

 

Neđelju- dvije dana kod Rolanovih se nije ništa dogodilo. Otac je lovio ribu. Žan se, uz pomoć majke, smještao, a Pjer, mračan, pojavljivao se samo o ručku i večeri.

Kad ga je jedno veče otac upitao:

– Ajde, đavole, šta si napravio tako žalosno lice? Otkad to već primjećujem.

Doktor odgovori:

– Stoga što strašno ośećam teret života.

Dobri čovjek nije ništa razumio pa odgovori očajno:

– Zaista, ovo je suviše. Otkako smo bili srećni da dobijemo ovo nasljeđe, cio svijet kao da je nesrećan. Izgleda kao da nam se dogodila neka nesreća, kao da oplakujemo nekoga!
– Ja zaista oplakujem nekoga – reče Pjer.
– Ti? A koga to?
– Nekoga koga ti nijesi poznavao, a koga sam ja jako volio.

Rolan pomisli da je riječ o nekoj prolaznoj ljubavi, o nekoj lakoj osobi, kojoj se njegov sin udvarao, i upita:

– Bez sumnje neku ženu – upita on.
– Da, ženu.
– Koja je umrla?
– Ne, još gore, koja je propala.
– Tako!

Mada ga je iznenadila ova neočekivana ispovijest, učinjena pred njegovom ženom, kao i čudnovat ton njegovog sina, starac nije dalje navaljivao, jer je smatrao da se ova stvari ne tiče trećeg.

Gospođa Rolan kao da nije ništa čula, izgledala je bolesna, jer je bila veoma blijeda. Već nekoliko puta, kad bi vidio kako śedi na stolici kao da pada na nju i kad bi je čuo kako duva kao da ne može da diše, njen muž bi joj rekao:

            – Zaista, Lujza, ne izgledaš dobro, bez sumnje se suviše zamaraš oko Žanovog smještanja! Odmori se malo, zaboga! Nije Žanu tako hitno, pošto je bogat.

Ona bi odmahnula glavom, ne odgovarajući ništa. Sad je bila toliko blijeda da je to Rolanu opet palo u oči, pa reče:

            – Tebi baš nije dobro, jadna moja bako, treba da se liječiš.

Zatim se okrenu svome sinu:

            – Vidiš da ti je majka bolesna? Jesi li je bar pregledao?

Pjer odgovori:

            – Nijesam; nijesam primijetio da joj nije dobro.

Rolan se naljuti:

            – Ta to bode oči, oca mu očinskog! Pa što si ljekae kad ne vidiš čak ni da ti je majka bolesna? Ta pogledaj je, pogledaj samo. Ne, zaista, mogao bi čovjek i crći, a ovaj ljekar ne bi to ni primijetio!

Gospođa Rolan stade teško disati i tako preblijeđe da njen muž uzviknu:

            – Pa njoj će pozlit.

            – Ne . . . ne . . . nije mi ništa. . . razminuće . . . nije mi ništa.

Pjer joj priđe i, gledajući je netremice, upita:

            – No, šta ti je?

Ona je ponavljala glasom tihim, ubrzanim:

            – Pa ništa, ništa . . . ništa . . . vjeruj mi – ništa.

Rolan bješe otišao po sirće; on se vrati i pruži staklo svome sinu.

            – Na . . . pomozi joj. Jesi li joj vidio puls?

Pjer se naže da je uzme za ruku, ali, ona je trže tako jako da udari o jednu obližnju stolicu.

            – Pušti da te pregledam – reče on hladno – kad si bolesna.

Onda na to podiže i pruži mu ruku. Koža joj bješe vrela, a puls vrlo ubrzan i nepravilan. On promrmlja:

– Zaista, stvar je dosta ozbiljna. Moraćeš uzeti kakav lijek za umirenje živaca. Napisaću ti recept.

I dok je pisao, nagnut nad hartiju, začu se lak šum dubokih uzdaha, gušenja, kratkog i isprekidanog disanja; on se naglo okrenu.

Rolan, prestravljen, upita je:

            – Lujza, Lujza, šta ti je? Šta ti je, zaboga?

Ona nije odgovarala; izgledalo je da je razdire neki strašan i dubok bol. Njen muž šćede da je uzme za ruku i da ih joj skine s lica. Ona se branila, ponavljajući:

            – Ne, ne, ne!

On se osvrnu na sina.

            – A, šta joj je? Nikad je nijesam vidio ovakvu.

            – Nije ništa – reče Pjer – mali živčani napad.

I njemu se učini da mu je laknulo u srcu kad je nju vidio u ovakvim mukama, kao da ovaj bol ublažava njegovu mržnju, smanjuje sramotu njegove majke. On ju je posmatrao kao kakav sudija, zadovoljan svojim djelom.

Ali ona se odjednom diže, jurnu na vrata tako naglo da se to nije moglo ni predviđeti ni spriječiti i zatvori se u svoju sobu. Rolan i doktor je zgledaše:

            – Razumiješ li ti išta? – upita otac.

            – Da – odgovori Pjer – to dolazi od proste živčane slabosti koja se često javlja u njenim godinama. Vjerovatno je e će imati još mnogo ovakvih napada.

I oni su se, zaista, ponavljali gotovo svakog dana, a Pjer ih je izazivao jednom riječi, kao da je znao tajnu njene čudnovate i nepoznate boljke. On je vrebao na njenom licu trenutke odmora i izazivao je u njoj vještinom jednog dželata, jednom jedinom riječi bol, koji bi povremeno uminuo.

A i on je patio kao i ona. Patio je užasno što je više ne voli, ne poštuje i što je muči. Kad bi sasvim pozlijedio krvavu ranu, koju je otvorio u ovom srcu žene i majke, kad bi ośetio koliko je bijedna i očajna, uputio bi se sam kroz varoš, toliko mučen grižom savjesti, toliko skršen sažaljenjem, toliko očajan što ju je svojim sinovskim preziranjem smrvio, da mu je dolazilo da skoči u more, da se udavi i svemu učini kraj.

O, kako bi joj sada rado oprostio! Ali nije mogao, jer je bio nesposoban da zaboravi. Da je bar mogao da je ne muči više; ali, ni to nije mogao, jer je i sam stalno patio. Dolazio je kući u vrijeme obijeda, pun nježnih odluka, ali čim bi je vidio, čim bi spazio njeno nekad tako slobodno i otvoreno oko, a sad nesigurno, plašljivo i očajno – udarao je i protiv svoje volje, ne mogući da zadrži zlu rečenicu koja mu je lebdila na usne.

Sramna tajna, za koju su znali samo njih dvoje, dražila ga je protiv nje. U njegovim žilama tekao je sad otrov, koji ga je gonio da ujeda kao bijesno pašče. Ništa ga više nije zadržavalo da je ne razdire neprestano, jer je Žan gotovo po cio dan bio u svome stanu i dolazio roditeljima samo uveče da večera i spi. Žan je često opažao gorčinu i naprasitost svoga brata, što je pripisivao zavisti. Rješavao se da ga opomene na pristojnost i da mu jednog dana očita dobru lekciju, jer je porodični život postao veoma mučan zbog ovih stalnih scena. Ali kako je sad živio odvojeno, nije toliko patio od ovih surovosti, a ljubav prema miru gonila ga je na strpljenje. Uostalom, njega je zanijelo bogatstvo i njegove su se misli zadržavale samo na stvarima koje su ga neposredno ticale. Dolazio je obuzet mnoštvom mnogih sitnih briga, misleći o kroju žaketa, o obliku šešira, o pristojnoj veličini pośetnica. Govorio je stalno o svim pojedinostima u svojoj kući, o daskama u ormanu za rublje, o čivilucima u predsoblju, o električnim zvoncima, razmještenim tako da se niko ne može kradom uvući u stan.

Bilo je riješeno da prilikom njegovog useljavanja prirede izlet u Sen- Žuen, pa da se poslije večere vrate kod Žana na čaj. Rolan je htio da se gre morem, ali zbog daljine i zbog toga što nijesu bili sigurnoi kad će stići tim putem ako bude duvao protivan vjetar, njegov prijedlog bi odbačen i za ovaj izlet najmiše jedna veća kola.

Pošli su oko deset časova da bi navrijeme stigli za ručak. Prašljivi drum vodio je kroz normandski predio, koji je, sa svojim talasastim livadama i majurima, okruženim šumom, ličio na beskrajan park. U kolima, koja su sporim kasom vukla dva snažna konja, ćutali su porodica Rolan, gospođa Rozemili i kapetan Bosir, zaglušeni zvekom točkova, i zatvarali su oči zbog oblaka prašine. Bilo je vrijeme žnjetvi. Pored mrkozelene đeteline i repe jasnozelene boje, žuta pšenica obasjavala je predio zlatnom i plavom svjetlošću. Kao da bješe upila sunčevu svjetlost koja je padala na nju. Ovđe- onđe žnjetva bješe već počela, i po njivama na koje bjehu navalile kose viđeli su se ljudi kako se klate mašući po površini zemlje svojim velikim śečivima u obliku krila.

Poslije dva časa vožnje, kola udariše putem nalijevo, prođoše pored jedne vjetrenjače, melanholično sure starudije, upola trule i zapuštene, koja se okretala kao posljednji ostatak starih mlinova, pa uđoše u jedno lijepo dvorište i zaustaviše se pred jednom lijepom kućom, krčmom, čuvenom u cijeloj okolini.

Gazdarica, koju su zvali lijepa Alfonzina, pojavi se na vrata, nasmijana, i pruži ruku gospođama koje su se ustezale zbog suviše visoke papučice. Pod jednim šatorom, na ivici livade, u sijenci, doručkovali su već neki Parižani koji bjehu došli iz Etrta, a u kući su se čuli glasovi, smijeh i zveka posuđa.

Pošto su sve dvorane bile pune, morali su da ručaju u jednoj sobi. Najedanput Rolan opazi na zidu mreže za hvatanje rakova.

            – A! A! – uzviknu – ovđe se love rakovi?

            – Da – odgovori Bosir – ovo je čak mjesto đe ih hvataju više nego ma na kom drugom duž cijelog brijega.

            – Vraga! Kako bi bilo da poslije ručka odemo u lov?

Desilo se baš da je ośeka bila u tri ure, i tako riješiše da svi provedu poslijepodne u stijenju, tražeći rakove. Jeli su malo da bi izbjegli navalu krvi u glavu kad stanu gaziti vodu. Šćeli su, uostalom, i da se sačuvaju za izvanredno dobru večeru koja je bila poručena i trebalo da bude gotova u šest časova, kad se budu vrnuli. Rolan je gorio od nestrpljenjaa. Htio je da kupi naročite mreže koje se upotrebljavaju za ovaj lov i koje mnogo liče na mreže kojima se hvataju leptiri po livadama. To su kao mali opleteni džepovi privezani za drven obruč na kraju dugačkog štapa. Stalno nasmijana, Alfonzina mu ih pozajmi. Zatim pomože gospođama da se na brzu ruku obuku da ne bi ukvasile svoje haljine. Ona im dade suknje, dugačke i vunjene čarape i pletene crevlje. Ljudi skinuše čarape i kupiše kod mjesnog obućara staru obuću i drvene cipele. Zatim krenuše sa mrežama na ramenu i kotaricama na leđima. Gospđa Rozemili bila je veoma lijepa u ovom kostimu nepredviđene, seljače i smjele ljepote.

Suknja koju joj je Alfonzina pozajmila, vragolasto zadignuta i ušivena da bi mogla slobodno trčati i skakati po stijenju, ostavljala je otkriveni članak i donji dio lista, čvrstog lista vitke i punačke žene. Struk joj je bio slobodan da bi se mogla lako kretati, a za glavu bješe našla ogroman vrtarski šešir od žute slame, sa prekomjerno širokim obodom, kojem je grana tamariske[1], držeći jednu stranu povrnutu, davala musketarski i smio izgled.

Otkako je dobio nasljeđe, Žan se pitao svakog dana da li da se oženi njom ili ne. Kad god bi je vidio, riješio bi da je uzme, a čim bi ostao sam, odlučivao bi da pričeka i da još promisli. Ona je sad bila manje bogata od njega, jer je imala samo dvanaest hiljada franaka dohotka i to u nepokretnostima, u majurima i placevima u Avru, u blizini pristaništa, a to je docnije moglo vrijeđeti veoma mnogo. Imovina je, dakle, bila gotovo podjednaka, a mlada udovica mnogo mu se dopadala. Gledajući je tog dana kako ide pred njim, on pomisli: „No, treba da se riješiš. Sigurno neću naći ništa bolje”.

Išli su jednom kosom dolinicom koja se spuštala od sela ka stjenovitoj obali; a obala na kraju doline dizala se osamdeset metara nad morem. Okružen zelenim obalama, koje su se lijevo i desno spuštale, vidio se u daljini veliki trougao vode, na suncu srebrnastoplave boje, a jedno jedva vidljivo jedro izgledalo je na njoj kao kakav insekt. Nebo puno svjetlosti miješalo se s vodom tako da se nije raspoznavalo đe prestaje nebo i nastaje voda; a obije žene, koje su išle pred ljudima, ocrtavale su na ovom svijetlom obzorju svoje utegnute strukove.

Žan je zažarenih očiju gledao kako pred njim izmiče tanki članak, divna noga, vitak struk i veliki izazivački šešir gospođe Rozemili. I ovo izmicanje pojačavalo je njegovu želju, gonilo ga je na konačnu odluku na koju se naglo rješavaju oklijevala i ljudi koji se snebivaju. Topao vazduh, sa kojim se miješao miris obale, graora[2], đeteline i trave, morski miris stijena koje su virile iz vode, bodrio ga je i opijao lagano, i on se sve više rješavao, na svakom koraku, svakog trenutka, sa svakim pogledom koji je bačao na živahnu siluetu mlade žene; rješavao se da više ne oklijeva, nego da joj reče da je voli i da bi se rado oženio njome. Lov bi mu zgodno došao, jer bi mu pružio priliku da ostane s njom nasamo; a zatim,  to bi bio lijep okvir, lijepo mjesto da se govori o ljubavi; s nogama u bistroj vodi, gledajući kako kroz morsku travu promiču dugi račji brci.

Kad su stigli na kraj doline, na brid ponora, spaziše jednu putanju koja se spuštala duž stijene, a pod sobom, između mora i podnožja planine, otprilike na po kose, čudan haos ogromnih, popadalih, ispreturanih, nagomilanih stijena u jednoj travom obrasloj talasastoj ravnici, koja se u nedogled pružala na jug, obrazovana nekadašnjim odronjavanjem. Na ovom dugačkom pojasu žbunova i trave, koji su, kažu, potresali vulkani, nagomilane stijene su izgledale kao ruševine neke velike, propale varoši, koja je nekad gledala na okean, a iznad koje se dizao bijeli beskrajni zid obalski stijena.

            – Ovo je baš lijepo! – reče gospođe Rozemili i zastade.

Žan joj bješe prišao i, uzbuđena srca, nudio joj je ruku, da siđe niz uske stepenice uśečene u stijenu. Oni odoše naprijed, dok je Bosir, ukrućen na svojim kratkim nogama, pružao svoju savijenu ruku gospođi Rolan, kod koje je ponor izazivao nesvjesticu. Rolan i Pjer  išli su posljednji, i doktor je morao da vuče oca, koje imao takvu vrtolavicu da se śedeći klizao sa basamaka na basamak.

Mladi ljudi koji bjehu na čelu, išli su brzo i spazili su, odjednom, kako izbija visok tanak mlaz vode iz jedne pukotine u stijeni, kraj drvene klupe, koja je predstavljala odmorište na polovini padine. On se najprije slivao u jedan basen velik kao umivaonik koji je sam sebi izdubio, a zatim je, padajući sa visine od jedva dvije stope, odlazio preko staze, đe bješe iznikao čitav ćilim od  troskota[3], pa se gubio u trnju i travi, kroz visoku dolinu u kojoj su se gomilale odronjene stijene.

            – O, kako sam žedna! – uzviknu gospođa Rozemili.

[1] Tamariska – bot. mediteransko drvo (Tamarix gallica) iz porodice Tamaricaceae, metlika

[2] Graor, graorac – bot. jednogodišnja biljka (Phaseolus vulgaris) iz porodice leptirnjača (Papilionaceae), jajolika zrnata ploda u ovojnici (mahuni), važna namirnica u našim krajevima koja joj je srodna; bažul, bažulj, fažol, fažolet, fižol, pasulj

[3] Troskot- naziv za korovne biljke Polygonum aviculare iz porodice dvornika Polygonaceae i Cynodon dactylon, iz porodice Poaceae; troska, zubača

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV