Pjer i Žan

Kretanje lađe koja je prolazila pomuti mu misao i odagna je. On ustade i pogleda u more. Mali parobrod iziđe na pristanište, skrenu lijevo i uz šištanje, dahtanje i brektanje uputi se dalekoj obali, koja se nazirala kroz jutarnju maglu. Ovđe- onđe po koje crveno jedro kakve glomazne ribarske barke, nepomične na glatkom moru, ličilo je na veliku stijenu koja se dizala iz vode. A Sena, koja se spuštala od Ruana, izgledala je kao širok morski rukav koji dijeli dvije suśedne zemlje.

Za nepun čas brod stiže u truvilsko pristanište i, kako je bilo vrijeme kupanju, Pjer se uputi ka plaži.

Izdaleka, ona je izgledala kao neka dugačka bašta puna šarenog cvijeća. Na velikom brežuljku žutoga pijeska, od nasipa do Roš- Noara, suncobrani svih boja, šeširi svih oblika, odijela svih preliva, u gomilicama pred kabinama, u redovima duž obale, ili rasuti ovđe- onđe, ličili su zaista na ogromne bukete u beskrajnoj livadi. I nejasna, bliska i udaljena, graja glasova u lakom vazduhu, dozivanje i vriska đece koju kupaju, jasan smijeh žena, sve to činilo je neprekidan i prijatan žagor, pomiješan sa neośetnim razvigorom koji je čovjek udisao sa njim.

Pjer je išao kroz ovaj svijet, više usamljen, više odvojen od njega, više utonuo u svoje crne misli nego da su ga sa krova kakva lađe bačili u more na sto milja od brijega. On se češao o njega, čuo je, i ne slušajući, nekoliko rječica: vidio je, iako nije gledao, ljude đe govore ženama, i žene đe se smiješe na ljude.

Ali, odjedanput kao da se probodio, on ih viđe jasno i u njemu se rodi mržnja prema njima, jer su mu izgledali srećni i zadovoljni. Obuzet novim mislima, sad se stade gurati kroz gomilice i obilaziti oko njih. Sve ove raznobojne haljine, koje su pokrivale pijesak kao kita cvijeća, ove lijepe tkanine, ovi suncobrani živih boja, izvještačena draž utegnutih strukova, svi ovi vješti pronalasci mode od lijepe cipelice do fantastičnih šešira, zavodljivost pokreta, glasa i osmijeha, ukratko, ova koketerija izložena na ovoj obali, učini mu se iznenada kao neizmjerno cvjetanje ženske pokvarenosti. Sve ove nakinđurene žene šćele su da se dopadnu, da zavedu i dovedu u iskušenje nekoga. One su se uljepšavale za ljude, za sve ljude, sem za muža koga nijesu više imale potrebe da pridobijaju. Uljepšavale su se za današnjeg i śutrašnjeg ljbavnika, za nepoznatog koga su srele, zapazile i koga, možda, čekaju.

A ovi ljudi što śede pored njih, oči u oči, i koji razgovaraju približujući svoja usta njihovim ustima, zvali su ih i željeli, lovili kao gipku i hitru divljač, mada je izgledala tako bliska i tako laka. Ova prostrani brijeg bio je, dakle, samo tržište ljubavi, na kojem su se jedne prodavale, druge davale, jedna cjenkale za svoja milovanja a druge se samo obećavale. Sve ove žene mislile su jedno isto: da izazovu želju, da ponude svoje tijelo, već dano, prodano i obećano inim ljudima. I on pomisli da je na cijeloj zemlji uvijek to isto. Njegova mati učinila je kao i druge, to je sve. Kao druge? – Ne! Ima izuzetaka, i to mnogo, mnogo. Ove koje je vidio oko sebe, bogate, luckaste, koje traže ljubav, pripadale su uglavnom raskalašnom i otmenom svijetu, ili čak raskalašnom svijetu s utvrđenom cijenom, jer se na obalama, koje je ugazila legija dokonih žena, nije moglo da vidi bezbroj čestitih, koje su ostale kod svojih kuća.

Plima je nailazila, goneći malo- pomalo ka varoši prve redove kupača. Viđele su se grupe kako se živo dižu i bježe, noseći svoje stolice ispred žutih talasa, koji su nailazili ukrašeni tankom čipkom od pjene. Pokretne kabine, koje su vukli konji, takođe su se povlačile; a na daskama šetališta, što iviči cijelu plažu, oticala je neprekidno, gusta i spora, otmena gomila, podijeljena u dvije suprotne struje, koje su se gurale laktovima i miješale. Pjer nervozan, ogorčen ovim guranjem, pobježe u varoš i zaustavi se da ruča u jednoj kafanici na ulasku u polje.

Pošto je popio kafu, on se pruži na dvije stolice pred vrata i, kako prošle noći nije gotovo nimalo spavao, zaspa u sijenci jedne lipe. Poslije nekoliko časova odmora trže se , viđe da je vrijeme da ide na lađu i krenu iznuren nekom iznenadnom lomnošću koja ga je snašla dok je spavao. Sad je htio da se vrati, da sazna da li je njegova mati našla Marešalovi sliku. Hoće li o njoj prva progovoriti ili će morati on ponovo da je pita? Ako bude očekivala da se po drugi put pita, znači da je imala tajnih razloga da ne pokaže tu sliku.

Ali, kad je ušao u svoju sobu, on poče oklijevati da li da siđe na večeru. Patio je isuviše. Njegovo uzrujano srce nije imalo još vremena da se umiri. Pa ipak, on se riješi i uđe u trpezariju, u trenutak kada su svi śedali za sto.

Na svim licima ogledala se neka radost.

            – Pa – reče Rolan – kako ide s vašim nabavkama? Ja neću ništa da vidim, dok ne bude sve namješteno.

Njegova žena odgovori:

            – Ta ide, ide. Samo treba dobro promisliti, da ne učinim kakvu glupost. Pitanje namještaja zadaje nam mnogo brige.

Ona bješe provela cio dan obilazeći sa Žanom dućane sa zastirkama i radnje sa namještajem. Šćela je skupe, pomalo svečane tkanine, da padaju u oči. Njen sin, naprotiv, želio je nešto prosto i otmeno. I tako su kod svake iznijete mustre oboje ponavljali svoje razloge. Ona je tvrdila da klijent, parničar treba da bude iznenađen i da treba, čim uđe u čekaonicu da ośeti bogatstvo.

Žan je, naprotiv, želio da privuče samo otmene i bogate klijente i htio je da pridobije ljude svojim skromnim i dobrim ukusom. I prepirka, koja je trajala cijelog dana, poče ponovo čim se donese čorba.

Rolan nije imao svoga mišljenja. On je ponavljao:

            – Neću ništa da čujem. Otić ću da vidim kad sve bude gotovo.

Gospođa Rolan se pozva na sud svoga starijeg sina:

            – No, Pjere, Šta ti misliš?

Njegovi živci su bili toliko razdraženi da bi rado odgovorio psovkom. On ipak odgovori suvim glasom, u kome se ogledala njegova razdraženost.

            – Ja se potpuno slažem sa Žanom. Ja volim samo prostotu koja u pitanju ukusa predstavlja isto što čestitost u karakteru.

Majka odgovori:

            – Ali imaj na umu da se nalazimo u jednoj trgovačkoj varoši, u kojoj dobar ukus nije baš tako poznata stvar.

Pjer odgovori:

            – A šta to čini? Zar je to razlog da se ugledamo na glupane? Ako su moji zemljaci blesani i nepošteni, zar moram i ja takav da budem? Jedna žena neće pasti u pogrešku stoga što njene suśetke imaju ljubavnike.

Žan se nasmija:

            – Ti izvodiš zaključke koji kao da su uzeti iz izreka kakvog moraliste.

Pjer ništa ne odgovori. Njegova majka i brat nastaviše razgovor o tkaninama i naslonjačama. On ih je gledao, kao što je jutros gledao svou majku pred odlazak u Truvil; gledao ih je kao što bi ih izvanjac posmatrao, pa mu se zbilja učini da je odjednom ušao u nepoznatu porodicu.

 Njegovo oko i njegova misao su se  najviše čudili njegovom ocu. Ovaj mlitavi debeljko, zadovoljan i ograničan, bio je njegov otac! Ne, ne, Žan nije ni najmanje ličio na njega. Njegova porodica! Otprije dva dana neka nepoznata i zla ruka, ruka nekog pokojnika, počupala je i pokidala jednu po jednu, sve spone koje su vezivale ova četiri stvorenja. Sve je bilo svršeno, uništeno. Više nije imao majke, jer je više nije mogao voljeti, pošto je nije mogao poštovati onim neograničenim, nježnim i pobožnim poštovanjem koje je potrebno sinovljevom srcu; više nije imao brata, jer je ovaj brat bio dijete jednog izvanjca; ostao mu je još samo otac, onaj debeljko, koga i protiv svoje volje nije volio.

I on odjednom pita:

            – Je li, mama, jesi li našla onu sliku?

Ona ga začuđeno pogleda:

            – Koju sliku?

            – Marešalovu.

            – Nijesam. . . to jest jesam. . . nijesam je našla, ali čini mi se da znam đe je.

            – Šta to? – upita Rolan.

Pjer mu reče:

            – Jednu Marešalovu sličicu, koja je nekad bila u našem salonu u Parizu. Mislio sam da bi Žan bio zadovoljan da je ima.

Rolan uzviknu:

            – Bogomi da, dobro se śećam; vidio sam je još krajem pošle neđelje. Tvoja je majka bješe izvadila iz svog stola kad je sređivala hartije. To je bilo u četvrtak ili petak. Śećaš li se, Lujza? Ja sam se baš brijao kad si je izvadila iz fioke i spuštila na stolicu pored sebe sa gomilom pisama, od kojih si polovinu spalila. Šta veliš, zar nije čudnovato što si onu sliku imala u ruke jedva na dva dana prije Žanovog nasljeđa? Da sam sujevjeran, rekao bih da je to bilo neko śenjanje.

Gospođa Rolan odgovori mirno:

            – Da, znam đe je; odmah ću je potražiti.

Dakle, lagala je! Lagala je kad je jutros odgovorila svome sinu, koji je pitao šta je sa tom slikom: „Ne śećam se . . . Možda je u mom stolu.” Ona je gledala tu sliku, uzimala je, imala je u ruke, posmatrala je prije nekoliko dana, pa je opet sakrila u svoju tajnu fioku sa pismima, njegovim pismima.

Pjer je gledao svoju majku, koja je lagala. Gledao je gnjevom prevarenog siina, kome je ukradeno ono što je najviše volio, i ljubomorom čovjeka koji je dugo bio slijep i najposlije otkrio sramnu prevaru. Da je bio muž te žene, on, njeno dijete, ščešao bi je za ruke, za ramena, ili za kosu, bačio bi je na zemlju, izudarao, prebio, smoždio! A on nije mogao ništa reći, ništa učiniti, ništa pokazati, ništa otkriti. Bio je njen sin, i nije imao za šta da se sveti, jer nije bio prevaren.

Pa ipak, ona ga je prevarila u njegovoj ljubavi,  prevarila u njegovom sinovskom poštovanju, Ona je bila dužna da bude besprekorna, kao što su to dužne sve majke svojoj đeci. Ako je gnjev  koji ga je obuzimao dolazio gotovo do mržnje, to je bilo zato što je ośećao da je ona krivlja prema njemu nego i prema samom njegovom ocu.

Ljubav između čovjeka i žene jeste voljni ugovor, đe je onaj koji ga prekrši kriv samo za nevjerstvo; ali kad je žena postala majka, njena je dužnost mnogo viša, jer joj je priroda povjerila čitav naraštaj. Ako tada podlegne, ona je podla, nevaljalica, za preziranje.

            – Što jest jest – reče najedanput Rolan, opruživši noge ispod stola, kao što je to činio svako veče dok je pijuckao svoju čašu kasisa – nije loše živjeti a ništa ne raditi kad je čovjek dobroga stanja. Ja se nadam e će nam sad Žan priređivati izvanredne ručkove. Ako pođekad i pokvarim stomak, ne mari.

Zatim se okrenu svojoj ženi:

            – Idi, potraži tu sliku kad si već večerala. I meni će biti milo da je vidim.

Ona ustade, uze jednu svijeću i iziđe. Zatim, poslije kratkog zadržavanja, koje se Pjeru učini dugo iako nije trajalo ni tri minuta, gospoođa Rolan uđe, smiješeći se i držeći za alku pozlaćen starinski ram.

            – Evo je – reče – našla sam je gotovo odmah.

Doktor prvi pruži ruku. On uze sliku i malo izdalje, koliko mu je ruka bila bila duga, stade je ispitivati. Zatim, ośećajući da ga majka gleda, lagano diže oći na svog brate, da ih sravni. Kako je bio naprasit, umalo ne reče: „Gle, kako liči na Žana”. Pa, kako se ne usudi da izgovori ove strašne riječi, on izrazi svoju misao načinom na koji je sravnio živo biće sa naslikanim.

Na njima je bilo zajedničkih znakova: ista brada i isto čelo, ali ničega dosta određenog da može reći: „Evo oca, a evo i sina”. To je više bila rodbinska sličnost, srodstvo fizionomija koje odaje istu krv. Za Pjera je od ove sličnosti bilo mnogo značajnije to što njegova majka bješe ustala, okrenula leđa stolu i tobože zatvarala u orman, veoma sporo šećer i kasis. Ona bješe razumjela da je on znao ili bar sumnjao!

            – Nu mi to – reče Rolan.

Pjer pruži sliku i njegov otac privuče svijeću da bolje vidi, pa tronuto reče:

            – Siromah! Kad pomislim da je takav izgledao kad smo se upoznali s njim. Bože moj, kako prolazi vrijeme! Badava, bio je lijep čovjek u to doba, i tako prijatan, je li, Lujza?

Kako mu žena ne odgovori, on nastavi:

            – Pa kakv karakter! Nikad  ga nijesam vidio zlovoljna. I sad je sve svršeno, nije od njega ostalo ništa. . . osim onoga što je ostavio Žanu. Uglavnom, može se slobodno reći da se taj čovjek pokazao dobar i vjeran prijatelj do kraja. Čak i na samrti nije nas zaboravio.

Sad i Žan pruži ruku za sliku. Posmatrao j nekoliko trenutaka, pa reče tužno.

            – Ovakvog ga se ni najmanje ne śećam. Śećam ga se samo sa sijedom kosom.

I on vrati sliku majci. Ona bači na nju brz, čisto bojažljiv pogled, pa reče prirodnim glasom:

– Ovo je sad tvoje, Žane, pošto si njegov nasljednik. Odnijećemo je u tvoj novi stan.

I kad uđoše u salon ona spušti sliku na salon do sata đe je nekad stajala a Rolan napuni svoju lulu, Pjer i Žan zapališe cigarete. Pušili su ih kao i obično: jedan hodajući gore- dolje, a drugi śedeći u naslonjači prekrštenih noga. Otac bi uvijek objahao jednu stolicu i pljuvao izdaleka u kamin.

Gospođa Rolan, na niskoj stolici, kraj malog stola na kojem je stajala lampa, vezla je, plela ili obilježavala rublje. To veče počinjala je jedan vez za Žanovu sobu. To je bio težak i zapleten rad, čiji je početak zahtijevao svu njenu pažnju. S vremena na vrijeme, međutim, njeno oko, koje je brojalo bodove, dizalo se i brzo i kradom išlo ka slici pokojnikovoj, prislonjenoj uz časovnik. A doktor, koji je u četiri- pet koraka prelazio uzani salon, držeći ruke na leđima, sa cigaretom u zubima, svaki put bi sreo pogled svoje majke.

Rekao bi čovjek da vrebaju jedno drugo, da se među njima otvorila borba; i neka bolna, neizdržljiva nelagodnost stezala je Pjerovo srce. Mučen, pa ipak zadovoljan, govorio je  u sebi: „Kako li mora patiti u ovaj tren ako zna da sam je prozreo!“ . . . I kad bi god prošao pored kamina, zastao bi nekoliko trenutaka da posmatra Marešalovo plavo lice, da bi pokazao da mu jedna misao ne izbija  iz glave. I ova sličica, manja od otvorene šake, izgledala je živa ličnost, pakosna i opasna, koja se iznenada uvukla u ovu kuću i ovu porodicu.

Odjednom zvono sa ulice zazvoni. Gospođa Rolan, uvijek savršeno mirna, trže se, što otkri doktoru nemir njenih živaca. Ona reče: „To će biti gospođe Rozemili“. I njeno brižno oko diže se još jedanput ka kaminu. Pjer razumjede ili mu se učini da razumije njeno strahovanje i njenu muku. Pogled žena je oštar, njihov duh okretan, a misao nepovjerljiva. Kad ova, što ulazi, bude spazila ovu nepoznatu minijaturu, možda će na prvi pogled otkriti sličnost između ovog lika  i Žanovog, Onda će sve razumjeti! Njega na to obuze strah, iznenadan i strašan strah da se ova sramota ne otkrije i okrenuvši se, dok su se vrata otvarala, uze sličicu i gurnu je pod časovnik, što ni otac ni brat ne opaziše.

Pogled mu je ponovo srete sa majčini, i učini mu se da su joj oči mutne i unezvijerene.

– Dobro veče – reče gospođa Rozemili – došla sam da popijem sa vama šolju čaja.

Dok su se oko nje bavili, pitali je za zdravlje, Pjera nestade na vratima koja bjehu ostala ostvorena. Kad primijetiše da je otišao, začudiše se. Žan, zlovoljan zbog mlade udovice, bojeći se da se ne nađe uvrijeđena, promrmlja:

– Pravi međed!

Gospođa Rolan odgovori:

– Ne treba mu zamjeriti, danas je nešto malo slab, a i umoran od svoje šetnje po Truvilu.
– Ipak- reče Rolan – to nije razlog da ode kao kakav divljak

Gospođa Rozemili šćede da zagladi stvar:

– Naprotiv, otišao je na engleski način; u svijetu se uvijek tako odlazi kad se odlazi rano.
– O! – odgovori Žan – moguće je da se tako radi u svijetu, ali prema porodici se ne ponaša po engleski, a moj brat to stalno čini otprijje nekog vremena.

 
Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV