Pjer i Žan

V

 

Ali, doktorovo tijelo osta nepomično jedva čas- dva u nemirnom snu. Kad se probudio, u mraku svoje tople i zatvorene  sobe, on ośeti, prije nego što se sasvim osvijestio, onu mučnu tegobu i onu duševnu nelagodnost koje u nama izaziva bol sa kojim smo legli. Izgleda nam da se nesreća, koja nas se sinoć samo dotakla, uvukla za vrijeme našeg odmora u samo naše meso i da ga, kao kakva groznica, razdire i zamara. Najednom, śeti se svega i ispravi se u postelji.

Onda lagano ponovi, jedno po jedno, sva razlaganja koja su mu na nasipu mučila dušu dok su sirene pištale. Što je više mislio, sve je manje sumnjao. Ośećao je da ga ka nesnosnoj izvjesnosti vuče njegova logika, kao kakva ruka koja privlači i davi.

Bio je žedan, bilo mu je toplo, srce mu je lupalo. On ustade da otvori prozor i da se nadiše svježeg vazduha, a kad se diže, ču kroz zid neki laki šum.

Žan je mirno spavao i tiho hrkao. On je spavao! Nije ništa naslutio, ništa pogodio! Neki čovjek, koji je poznavao njihovu majku, ostavio mu je svu svoju imovinu! On je našao da je to prirodno i na svome mjestu, i primio je novac.

Spavao je, bogat i zadovoljan, ne znajući da mu se brat guši od bola i strave! I njega obuze gnjev protiv ovog bezbrižnog i zadovoljnog hrkača. Juče još kucnuo bi na njegova vrata, ušao bi, sio kraj postelje i rekao naglo probuđenom bratu: „Žane, ne treba da primiš ovaj legat koji bi śutra mogao dati povoda da se posumnja na našu majku i da je osramoti.”

Ali, danas više nije mogao govoriti, nije mogao reći Žanu da ga ne smatra za sina njihova oca. Sad je trebalo sačuvati, zakopati u sebi ovu sramotu koju je on otkrio, sakriti od cijelog svijeta ovu mrlju za koju niko ne bi trebalo da dozna, pa ni njegov brat, naročito brat.

Sad više nije ni mislio na tašto poštovanje javnog mnjenja. Bilo bi mu lakše da je cio svijet optuživao njegovu majku, a da je on jedini znao da je nevina. Kako će moći da podnosi svakodnevni život kraj nje, ako bude pomišljao, kad god je pogleda, da je začela njegovog brata milovanjem jednog izvanjca.

Međutim, kako je bila mirna i spokojna, kako je izgledala sigurna u sebe. Zar je moguće da jedna žena kao ona, čedne duše i čista srca, poklizne zavedena strašću, a da docnije ne bude ni traga od kajanja, od uspomena nečiste savjesti? Ah, savjest, savjest! Ona je morala da je muči nekad, u prvo vrijeme, a zatim je te griže nestalo kao što svega nestaje. Ona je svakako oplakivala svoju pogrešku, pa je, malo- pomalo, gotovo zaboravila. Zar nemaju sve žene tu čudesno moć zaborava usljed koje poslije nekoliko godine jedva mogu da poznaju čovjeka kome su dale svoja usta i svoje tijelo da ga ljubi? Poljubac ošine kao munja, ljubav prolazi kao bura, a život se, zatim, ponovo smiri kao nebo i nastavi da teče mirno kao i prije. Śeća li se čovjek jednog oblaka?

Pjer ne mogade više da ostane u sobi! Ova kuća, kuća njegovog oca, ubijala ga je. Činilo mu se da mu krov pritiskuje glavu i da zidovi guše. I kako je bio veoma žedan, on zapali svijeću da ode i popije čašu svježe vode sa kuhinjska česme. Siđe dva sprata, pa kad se vrati sa punom bocom, on śede, u košulji, na stepenice, kojima je prolazila vazdušna struja, i stade piti bez čaše, dugim gutljajima, kao zadihan trkač. Kad prestade da se kreće, njega  uzbuni tišina u kući; zatim stade, jedan po jedan, opažati i najmanji šum. Najprije je čuo zidni časovnik u trpezariji, čije mu je kucanje izgledalo svakog trenutka sve jače. Zatim ponovo ču hrkanje, hrkanje staračko, kratko i jako, bez sumnje hrkanje njegovog oca: i njega odjednom uzbudi misao, kao da je tek sad iskrsla u njemu, da ova dva čovjeka što hrču u istom stanu, otac i sin, nijesu ništa jedno drugome! Nikakva veza, ni najudaljenija, nije ih vezivala, i oni to nijesu ni znali. Razgovatali su nježno, ljubili se, radovali se i žalostili zajedno zbog istih stvari, kao da u njihovim žilama teče ista krv. A dvije osobe, rođene na dva suprotna kraja svijeta, nijesu mogle biti jedna drugoj više strane nego ovaj otac i ovaj sin! Oni su vjerovali da se vole, zato što je među njima porasla jedna laž. Laž je stvarala ovu očinsku i sinovlju ljubav, laž koju nije bilo moguće otkriti, a za koju neće nikad niko znati osim njega, pravog sina.

Međutim, ako se varao? Kako to da sazna? Ah! Kad bi bilo kakve ma i najmanje sličnosti između njegovog oca i Žana, jedne od onih tajanstvenih sličnosti koje prelaze sa predaka na praunuke, i koje kazuju da čitavo jedno koljeno proizlazi neposredno iz istog zagrljaja! Kao ljekaru, njemu bi trebalo tako malo da to pozna: oblik vilice, krivina nosa, položaj očiju, priroda zuba i kose, ili još manje, kakav pokret, kakva navika, način držanja, kakva sklonost, ma kakav znak, karakterističan za izvježbano oko.

Tražio je i nije se śećao ničega, baš ničega. Ali, možda je loše gledao i rđavo posmatrao, pošto nije imao nikakvog razloga da traži ove neprimjetne znake.

Ustade da se vrati u svoju sobu i stade se peti uz stepenice lagano, neprestano razmišljajući. Kad prođe pored vrata svoga brata, on naglo zastade i pruži ruku da ih otvori. Obuze ga neka neodoljiva želja da da odmah vidi Žana, da ga dugo gleda, da ga iznenadi za vrijeme sna, dok mu se umireno lice i opuštene crte odmaraju, dok nema nikakve izvještačenosti života. Tako bi doznao tajnu njegovih crta; i, ako bi postojala ma kakva sličnost, ona mu ne bi izmakla.

Ali, ako se Žan probudi, šta da kaže? Kako da objasni ovu pośetu? On zastade, prstiju zgrčenih na bravi, tražeći kakav razlog, kakvu izliku. Najedanput se śeti da je prije osam dana pozajmio bratu bočicu laudanuma da utiša zubobolju. Mogao bi reći a je i njega noćas zabolio zub i da je došaoo po svoj lijek. On onda uđe, ali na prstima, kao lopov.

Žan je spavao dubokim snom, poluotvorenih usta, a njegova plava brada i kosa prelivale su se kao zlato na bijelom rublju. On se ne probudi ali prestade da hrče. Pjer se naže i stade ga brižljivo posmatrati. Ne, ovaj mladić nije ličio na Rolana; u njegovoj duši se i po drugi put probudi uspomena na nestalu sličicu Marešalovu. Trebalo je da je nađe! Kad je vidi, možda neće više sumnjati. Žan se pokrenu; bez sumnje mu je smetalo prisustvo ili svjetlost svijeće, koja mu je prodirala kroz trepavice. Doktor se na to na prstima povuče ka vratima i zatvori ih nečujno; zatim se vrati u svoju sobu, ali ne leže više.

Dan se primicao vrlo sporo. Časovi su izbijali jedan za drugim na zidnom časovniku u trpezariji, a  njihov zvuk je bio dubok i krupan kao da je ova mala časovničarska naprava progutala čitavo crkveno zvono. Njeni zvuci peli su se po praznim stepenicama, prolazili kroz zidove i vrata i izumirali po sobama u neośetljivim ušima spavača. Pjer je koračao tamo- amo, od postelje do prozora. Šta da radi? Ośećao se previše uzrujan da bi mogao da provede ovaj dan sa svojima. Htio je da bude još sam, bar do śutra, da bi razmislio, stišao se i okrijepio za svakidašnji život koji mu je valjalo nastaviti.

Otići će u Truvil da gleda kako gamiže gomila na obali! To će ga razonoditi i daće njegovim mislima drugi pravac, a njemu vremena da se spremi na strahotu koju bješe otkrio.

Čim zora zarudi, on se umi i obuče. Kako je lađa za Truvil polazila iz pristaništa tek u devet časova, doktor pomisli da prije polaska treba da poljubi majku. On sačeka vrijeme u koje je ona svaki dan ustajala, pa onda siđe. Srce mu je tako jako kucalo kad se dotakao njenih vrata da je zastao a odahne. Ruka koju je spuštio na bravu bila je mlitava i uzdrhtala, gotovo nesposobna za laki napor da pritisne kvaku i da uđe. On kucni. Glas materin upita:

            – Ko je?

– Ja, Pjer.

– Šta ćeš?

– Da ti kažem zbogom, jer idem s prijateljima u Truvil da provedem dan.

– Ja sam još u postelji.

– Onda ništa, nemoj se uznemiravati. Poljubiću te kad se vratim večeras.

Nadao se da može otići a da je i ne vidi, da i ne položi na njene obraze lažni poljubac, koji mu je unaprijed bunio srce.

Ali ona odgovori:

            – Samo jedan časak, odmah ću otvoriti. Pričekaćeš dok ponovo ne legnem.

On ču bat njenih bosih noga po parketu, a zatim i škripu reze. On viknu:

            – Uđi.

I on uđe. Ona je śeđela u postelji dok je pored nje Rolan sa povezanom glavom i okrenut zidu i dalje spavao.

Ništa ga ne bi probudilo dok ga čovjek ne bi toliko drmusao da mu ruku istrgne. Kad se išlo u ribe, služavka, kojoj je ugovoreno vrijeme zvonio mornar Papagris, budila je svoga gospodara iz ovog nesavladljivog sna. Prilazeći Pjer je gledao svoju majku; i njemu se odjednom učini kao da je nije nikad ni vidio. Ona mu pruži obraze, i on je dvaput poljubi, zatim śede na jednu onisku stolicu.

            – To si se sinoć riješio na ovaj izlet? – reče ona.

            – Da, sinoć.

            – Hoćeš li se vratiti za večeru?

            – Još ne znam. U svakom slučaju nemojte me čekati.

On je stade ispitivati sa preneraženom radoznalošću. Ova žena bila je njegova mati! Cijela ova pojava koju je gledao od đetinjstva, otkako mu je oko moglo raspoznavati, ovaj osmijeh, ovaj tako poznati glas na koji je tako navikao, sve mu se to najedanput učinilo novo i sasvim drugačije nego što je dotle bilo. Sad je vidio da je, ljubeći je, nije nikad zagledao. Međutim, to je zaista bila ona, i ni najmanje pojedinosti njenog lica nije mu bila nepoznata; ali, sve pojedinosti sad je prvi put vidio jasno. Njegova brižna pažnja sa kojom je promatrao ovu milu glavu pokazivala mu je drugačiju, sa izrazom koji ne bješe nikad vidio.

Ustade da gre, pa onda, popuštajući iznenada neodoljivoj želji da sazna, želji koja mu je nagrizala srce od sinoć, reče:

            – Slušaj, mama, sve mi se čini da ju u našem salonu u Parizu bila nekad jedna Marešalova sličica.

On je malo oklijevala, ili se bar njemu tako učinilo pa zatim reče:

            – Da, bila je.

            – Šta je bilo sa tom slikom?

Opet mu se učini da je mogla odgovoriti brže:

            – Ta slika . . . čekaj . . . ne śećam se . . . Možda je u mome stolu.

            – O li bit tako dobra da je nađeš?

            – Dobro, potražiću je. A šta će ti?

            – O! Meni ne treba. Nego sam mislio da bi bilo sasvim prirodno da je damo Žanu i da bi to bilo mome bratu vrlo milo.

            – Da, imaš pravo, to si se dobro śetio . . . Potražiću je čim ustanem.

 I on ode.

 Dan bješe divan, bez i najmanjeg vjetra. Ljudi po ulicama izgledali su veseli; trgovci koji su hitali na posao, činovnici koji su išli u svoje kancelarije, đevojke koje su odlazile u magazine. Neki su i pjevušili, raspoloženi vedrim danom.

Putnici su se već peli na lađu za Truvil. Pjer śede sasvim natrag, na jednu drvenu klupu.

On se upita:

            – Da li ju je pitanje o slici uznemirilo, ili samo iznenadilo? Da li ju je zaturila ili sakrila. Zna li đe je ili doista ne zna? Ako je sakrila, zašto?

I njegov duh, idući neprestano istim putem iz zaključka u zaključak, izvede ovo:

Slika, slika prijatelja, slika ljubavnika, stajala je netaknuta u salonu sve do onoga dana kad je žena ili mati primijetila, prva, prije sviju, da ta slika liči na njenog sina. Ona je, bez sumnje, odavno motrila na tu sličnost; i kad ju je otkrila, kad je viđela da se pojavljuje, i pojmila da je jednog dana i svaki drugi može opaziti, ona je jedno veče digla ovu opasnu sličicu i sakrila je, ne usuđujući se da je uništi.

Pjer se sad sasvim dobro śeti da je te slike nestalo davno, davno, prije njihovog odlaska iz Pariza! Nestalo je, po njegovom mišljenju, onda kad je brada Žanova počela da raste i načinila ga odjednom sličnim sa mladim plavim čovjekom, koji se smiješio u okviru.

 

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV