Pjer i Žan

Odjednom jedna jasna i strašna uspomena prođe Pjeru kroz glavu. Marešal je bio plav, plav kao Žan. Sad se śeti jedne sličice koju je nekad vidio u Parizu, na kaminu njihovog salona, i koje je sad nestalo. Đe li je bila? Izgubljena ili sakrivena! O, kad bi mogao da je vidi, ma i za trenutak! Možda je njegova majka čuvala u tajnoj fioci, đe se ostavljaju ljubavne uspomene?

Na ovu pomisao njegov bol postade tako oštar da mu se ote dubok uzdah, jedan od onih kratkih tužnih uzdaha koje izaziva isuviše veliki bol. Iznenada, kao da ga je čula, kao da ga je razumjela i odgovorila mu, sirena na nasipu zaurla sasvim blizu njega. Njen urlik natprirodnog čudovišta, jači od groma, kao divna i strašna rika, stvorena da natkrili vjetar i talase, odjeknu u pomrčini preko nevidljivog mora koje bješe pokrila magla.

I kroz maglu, bliže ili dalje, razljegoše se po noći isti takvi jauci. Ti odzivi velikih mračnih brodova bili su strašni. Zatim se sve utiša. Pjer bješe otvorio oči i gledao je, iznenađen otkuda tu, probuđen iz svoga mučnog sna.

„Ja nijesam pri sebi” – pomisli – „sumnjam u svoju majku!” – I talas ljubavi i tronutosti, kajanja, molitve i tuge, poplavi njegovo srce. Njegova majka! Kako je mogao da posumnja u nju, on koji je tako dobro poznavao? Zar duša, zar život ove skromne, čedne i odane žene, nijesu bistriji od vode? Kad je čovjek vidio i poznao, kako može da smatra da se u nju može posumnjati? A on, njen sin, posumnjao je u nju! Oh! Da je u tom trenutko mogao prigrliti, kako bi je ljubio, kako bi klekao pred nju da je moli za oproštaj!

Ona da prevari njegovog oca, ona? – . . . Njegovog oca! Doista, to je bio dobar čovjek, častan i pošten u poslu, čiji duh nije nikad prekoračio vidik njegovog dućana. Kako je ova žena, nekad veoma lijepa, – on je to znao i to se još viđelo – obdarena ośetljivom toplom i nježnom dušom, primila kao vjerenika i kao muža čovjeka koji se tako jako razlikovao od nje?

Našto tražiti? Udala se kao što se đevojke udaju za imućne momke koje im roditelji predlože. Oni su se odmah nastanili u svom dućanu, u ulici Monmartr; i mlada žena, śedeći za kasom, oduševljena novim ognjištem, obuzeta onim tananim i svetim ośećajem zajedničke koristi, koji zamjenjuje ljubav pa i samu naklonost u većini trgovačkih pariskih kuća, radila je sa svim svojim živim i lijepim razumijevanjem na napretku njihove radnje. Tako je protekao njen život, jednostrano, mirno, časno i bez ljubavi . . .

Bez ljubavi? . . . Je li moguće da jedna žena nije nikad voljela? Zar je mogla jedna mlada, lijepa žena koja je živjela  u Parizu, čitala romane, pljeskala glumicama koje umiru na pozornici iz ljubavi, da pređe iz mladosti u starost, a da joj srce nijedan jedini put ne bude tronuto? Za svaku drugu to ne bi vjerovao – zašto da vjeruje za svoju mater?

Zaista, ona je mogla voljeti, kao i svaka druga! Jer, zašto bi se ona razlikovala od drugih, iako je bila njegova majka?

Bila je mlada, imala je sve poetske sposobnosti koje bune srce mladih bića. Zatvorena, zarobljena u dućanu, uz prostog muža koji je govorio samo o trgovini, ona je sanjarila o mjesečini, o putovanjima, o poljupcima u večernjoj tami. I jednog dana ušao je jedan čovjek kao što ulaze ljubavnici u romanima i stao je govoriti kao i oni. Ona ga je zavoljela. A što da ne? To je bila njegova majka! Pa šta? Treba li čovjek da bude toliko slijep i glup i da porič eočiglednost zato što je u pitanju njegova mati?

Da li mu se ona podala? . . . Bogomi da, pošto taj čovjek nije imao druge prijateljice; bogomi, pošto joj je ostao vjeran i kao udaljenoj i ostarjeloj ženi; bogomi, pošto je svu svoju imovinu ostavio njenom sinu, njihovom sinu! . . .

I Pjer ustade toliko razdražen da bi rado ubio nekoga! Njegova opružena mišica, njegova velika otvorena šaka, željele su da udaraju, da biju, da smrve, da uguše! Koga? Cio svijet, njegovog oca, njegovog brata, pokojnika, njegovu majku.

On skoči da se vrati kući. Šta da radi?

Kad prođe pored jedne kulice blizu katarke za znake, oštar pisak sirene čisto ga ošinu po licu. On se toliko trže da umalo ne pade, i stuknu do granite ograde. Tu śede, jer više nije imao snage; ovaj ga je potres slomio.

Parobrod, koji prvi odgovori, izgleda da je bio sasvim blizu i da je stojao na ulasku u pristanište, pošto je bila plima. Pjer se okrete i spazi njegovo crveno oko, potamnjelo od magle. Zatim se kroz nejasnu svjetlost električnih svjetiljki u pristaništu ocrta velika crna sijenka, između dva nasipa. Iza njega se ču glas stražara, promukli glas starog penzionisanog kapetana:

– Ime lađe?

 

Iz magle mu odgovori takođe promukli glas pilota, koji je stojao na mostu:

– Santa Lučija.

– Zemlja?

– Italija

– Pristaništa?

– Napulj.

 

I Pjeru se pred njegovim pomućenim očima učini da vidi vatrenu perjanicu Vezuva, dok su u podnožju vulkana lećeli svici po pomorandžinim šumama Sorenta ili Kastelamara. Koliko je puta sanjario o ovim poznatim imenima, kao da je poznavao te predjele. O, da je mogao da otputuje odmah, ma đe, pa da se nikad više ne vrati, da nikad ne piše, da nikad ne javi šta je s njim! Ali ne, trebalo je da se vrati, da se vrati u roditeljsku kuću i da legne u svoju postelju.

Ne, neće se vratiti, sačekaće dan. Glas sirena dopao mu se. On opet ustade i stade  hodati kao oficir koji stražari na mostu. Za prvom lađom približavala se druga, ogromna i tajanstvena. To bješe jedan engleski brod, koji se vraćao iz Indije.

I on viđe još nekoliko njih, kako izbijaju jedan za drugim iz guste pomrčine. Zatim, kad vlažna magla postade nesnosna, Pjer se uputi u varoš. Bilo mu je toliko hladno da uđe u jednu mornarsku kafanu da popije čašu groga, a kad mu vrela i zabiberena rakija opeče nepce i grlo, ośeti u sebi novu nadu.

Možda se varao? On je tako dobro poznavao svoje nestalno bezumlje! Bez sumnje se varao? Nagomilao je dokaze kao što se sastavlja tužba protiv nevinog čovjeka, koga je uvijek lako osuditi kad se vjeruje da je kriv. Kad se bude ispavao, misliće sasvim drugačije. On se vrati kući da legne i, silom volje, zaspa.

 
Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV