Pjer i Žan
„Zašto je taj Marešal ostavio svu svoju imovinu Žanu“ govorio je u sebi.
Sad ga na ispitivanje ovoga nije više gonila zavist, ona niska i prirodna zavist, za koju je znao da je skrivena u njemu i protiv koje se već tri dana borio, nego strah od nečega užasnog, strah da i sam ne povjeruje da je Žan, njegov brat, sin toga čovjeka!
Ne, on to nije vjerovao, nije čak mogao ni da postavi sebi to grešno pitajne. Međutim, trebalo je da ovu laku, ovu nevjerovatnu sumnju sasvim odbači od sebe, zanavijek. Njemu je bila potrebna svijetlost i izvjesnost, a njegovom srcu potpuno spokojstvo, jer je na ovom svijetu volio samo svoju majku.
Tumarajući sam noću, htio je da u svojim uspomenama, u svojoj pameti najpodrobnije ispita sve iz čega bi iskrsla prava istina. Poslije toga bio bi svemu kraj, ne bi više mislio na to, nikad više. Otišao bi da spava.
Mislio je: „Prije svega ispitajmo činjenice; zatim ću se podśetiti na sve što znam o njemu, njegovom držanju prema mome bratu i meni, potražiću sve uzroke koji su mu mogli dati povoda da uzme za nasljednika njega, a ne mene. . . Bio je pri rođenju Žanovom? – da, ali mene je poznavao ranije! – Ako je volio moju majku nijemom i uzdržljivom ljubavlju, onda bi prije mene uzeo za nasljednika, jer je zahvaljujući meni, zahvaljujući mome šarlahu, postao prisni prijatelj mojih roditelja. Logično, dakle, trebalo je da izabere mene i da prema meni ośeća višu ljubav, osim ako ga prema mome bratu nije privukla neka instinktivna naklonost dok ga je gledao kako raste“.
I on očajno napreže sve svoje misli, svu svoju duševnu moć, da u svojoj pameti izazove, ponovo vidi, pozna, prozre čovjeka, tog čovjeka koji je prolazio pored njega, ravnodušan njegovom srceu za sve vrijeme njegovog bavljenja u Parizu.
Ali, ośeti da mu hodanje, lako kretanje noga, muti pomalo misli, remeti njihovu stalnost, slabi njihovu moć, zastire pamćenje.
Da bi bačio na prošlost i nepoznate događaje onaj oštar pogled kojem ništa ne može da izmakne, trebalo je da bude nepomičan, na kakvom prostranom i pustom mjestu. I on se riješi da ode na nasip i da śedne, kao i prošle noći.
Približujući se pristaništu, ču na otvorenom moru neko žalosno i jezivo tugovanje, slično rikanju bika, ali duže i silnije. To je pisak sirene bio, pisak lađa, zalutalih u maglu.
Njegovoj duši i njegovim živcima toliko odjeknu ovaj znak opasnosti, za koji mu se činilo da ga je on sam dao, da mu nekakva jeza prođe tijelom i steže mu srce. Malo dalje začu se i drugi sličan glas, pa onda, sasvim blizu, odgovarajući im, riknu pristanišna sirena da uši čovjeku zaglunu.
Pjer izbi na nasip krupnim koracima, ne misleći više ni na šta, zadovoljan što je zašao u ovaj tužan i hučan mrak. Kad je sio nakraj nasipa, on zatvori oči da ne vidi maglom omotanu električnu svijetlost, sa kule na južnom nasipu koja se, uostalom, jedva raspoznavala. Zatim, okrenuvši se upola, nasloni laktove na granit i pokri lice rukama.
Njegova misao, mada ovu riječ nije usnama izgovarao, ponavljala je : „Marešal! … Marešal”, kao da je šćela da ga prizove, da izazove njegovu sijenku. I u crnilu svojih zatvorenih trepavica on ga odjednom viđe onakvog kakvoga je poznavao. To je bio čovjek od svojih šezdeset godina, bijele ušiljene brade, gustih i sasvim sijedih obrva. Nije bio ni velik ni mali, imao je prijatno lice, plave i blage oči, skromne pokrete i izgledao je čestit, prostodušan i nježan čovjek. Pjera i Žana zvao je „draga đeco”, nikad nije pokazivao da više voli jednog nego drugog, zajedno ih je pozivao na ručak.
Sa upornošću psa koji prati iščezli trag, Pjer stade tražiti riječi, pokrete, glas i poglede ovog čovjeka, koga je nestalo sa zemlje. Malo- pomalo ona ga kao ponovo sazda, u njegovom stanu u ulici Tronše, kad je primao za svoj sto njegovog brata i njega.
Služile su ga dvije stare služavke, koje su, bez sumnje, odavno navikle da izgovaraju: „gospodin Pjer” i „gospodin Žan”. Marešal je pružio obije svoje ruke mladim ljudima, jednome desnu drugome lijevu, kako su kad ušli.
– Dobar dan, draga đeco – govorio je – jeste li dobili kakav glas od roditelja? Meni nikad ne pišu.
Razgovaralo se tiho i prijateljski o običnim stvarima. U duši ovog čovjeka nije bilo ničega neobičnog; on je čak bio isuviše ljubazan, usrdan i prijatan. To je za njih zaista bio dobar prijatelj, jedan od onih dobrih prijatelja na koje čovjek i ne misli, jer ośeća da su pouzdani.
Sad su se u duši Pjerovoj stale gomilati uspomene. Videći ga više puta brižna i pogađajući njegovu đačku oskudicu, Marešal mu je svojevoljno nudio i pozajmljivao novaca, možda po nekoliko stotina franaka, što su i jedan i drugi zaboravljali, i koje Pjer nije nikad vraćao. Dakle, ovaj ga je čovjek uvijek volio, uvijek je vodio računa o njemu, pošto se brinuo o njegovim potrebama. Onda . . . onda, zašto da ostavi svu svoju imovinu Žanu? Ne, on nikad nije pokazivao da više voli mlađeg nego starijeg, da više vodi računa o jednom nego o drugome: nije nikad bio manje nježan prema ovom nego prema onom. Onda . . . onda . . . imao je, dakle, neki jak i tajni razlog zbog kojega je ostavio Žanu sve – sve – a Pjeru ništa?
Što je više o tome mislio, što je više oživljavao prošlost posljednih godina, doktoru se činila sve nevjerovatnija ova među njima učinjena razlika.
I neka silna patnja, neka neiskazana tegoba, koja mu bješe ispunila grudi potresala je njegovo srce. Kao da su sve opruge na njemu popucale i da je krv iz njega potokom lila, slobodno, potresajući ga neobičnom silinom. On prokameni poluglasno, kao čovjek koga davi mora: „Treba saznati, bože moj, treba saznati!” Sad potraži dalje, u starije vrijeme, kad su mu roditelji stanovali u Parizu. Ali nije mogao da se śeti lica i to je brkalo njegove uspomene. Naročito se uspinjao da se śeti Marešala, sa njegovom plavom, kestenjastom ili crnom kosom. Ali, uzalud, jer je posljednji, starački lik ovog čovjeka izbrisao ostale. Ipak se śeti da je bio suvlji, da je imao meku ruku i da je često, veoma često donosio cvijeća, jer je njegov otac neprestano ponavljao: „Opet cvijeće! Ali, to je bezumlje, dragi prijatelju, to nije nimalo pametno, ta vas će ruže upropastiti”.
Marešal je odgovorio: „Ostavite, molim vas, to je za mene zadovoljstvo.”
Odjednom se śeti glasa njegove majke, koja se smiješila i govorila: „Hvala, prijatelju”, i to tako jaso da mu se učini da ga čuje. Ona je, dakle, često ponavljala ove dvije riječi kad su se tako jako urezale u pamet njenog sina!
Dakle, Marešal, bogat čovjek, gospodin, mušterija, donosio je cvijeće ovoj maloj dućandžiki, ženi ovog skromnog juvelira! Da je nije volio? Kako bi postao prijatelj ovog trgovca da nije njegovu ženu volio? To je bio učen i dosta načitan čovjek. Koliko je puta govorio s Pjerom o pjesnicima i o poeziji! Pisce nije cijenio kao umjetnik, nego običan čovjek koji ośeća. Doktor se često smijao onoj tronutosti koja mu se činila pomalo đetinjasta. Sad je razumio da ovaj da ovaj sentimentalni čovjek nije mogao nikad biti prijatelj njegovog oca, koji je bio toliko praktičan i toliko prost, bez ičeg uzvišenog, za koga je riječ „poezija” značila glupost.
Dakle, ovaj Marešal, mlad, slobodan, bogat, gotov na svaku nježnost, ušao je jednoga dana slučajno u dućan, pošto je možda primijetio lijepu dućandžiku. Kupio je nešto, pa je ponovo došao, upuštio se u razgovor, i iz dana u dan bivao sve slobodniji, jer je čestom kupovinom plaćao pravo da śedne, da se nasmiješi na mladu ženu i da stegne ruku mužu. Pa onda . . . onda . . . Oh! Bože moj. . . onda? . . .
Volio je i milovao prvo dijete, dijete juvelirovo, dok se nije rodilo drugo, zatim je ostao tajanstven sve do smti; a kad mu se grob zatvorio, tijelo raspalo, ime izbrisalo iz spiska živih, a cijelo njegovo biće iščezlo zanavijek, pošto nije imao šta više da čuva, ničega da se boji, ništa da krije, on je ostavio svu svoju imovinu drugom đetetu! . . . Zašto? . . . Taj je čovjek bio pametan . . . Trebalo je da razumije i da predvidi e time može, e će nesumnjivo dati povoda pretpostavci da je to dijete njegovo! – Dakle, osramotio je jednu ženu. A zašto bi to učinio da Žan nije njegov sin?
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst