Pjer i Žan

Puna tri časa tumarao je Pjer, miran, tih i zadovoljan, po uzburkanoj vodi, upravlajući kao kakvom krilatom, brzom i poslušnom životinjom, ovom napravom od drveta i platna, koja je išla po njegovoj volji, pod pritiskom njegovih prstiju. Sanjario je kao što čovjek sanja na konjskim leđima ili na krovu lađe, pomišljajući na svoju lijepu budućnost i prijatan život. Još śutra zamoliće brata da mu pozajmi na tri mjeseca hiljadu i pet stotina franaka i odmah će se useliti u lijepi stan na Bulevaru Fransoa I.

Odjednom mornar reče:

            – Evo magle, gospodine Pjere, treba da se vrnemo.

On diže oči i spazi śeverno neku sivu, duboku i laku śenku, koja je ispunjala nebo i pokrivala mora, jureći u pravu na njih, kao oblak koji pada s neba.

On okrenu čamac i, s vjetrom u krmu, uputi se nasipu, praćen brzom maglom koja ga je pristizala. Kad je stigla „Biser“ i omotala ga svojom neośetnom gustinom, kroz Pjerove udove prođe hladna jeza, i on morade da zatvori usta zbog mirisa na dim i plijesan, neobičnog mirisa morskih magli, da ne bi udisao ovu vlažnu i hladnu oblačinu. Kad je čamac stao u pristaništu na svoje uobičajeno mjesto, cijela varoš bila je već omotana onom tananom parom, koja je vlažila sve kao kiša i klizila po kućama i ulicama kao kakva rijeka.

Smrznutih noga i ruka, Pjer se brzo vrati kući i leže u postelju da malo prodrijema do večere. Kad se pojavio u trpezariju, majka je govorila Žanu:

            . Galerija će biti divna. U njoj ćemo namjestiti cvijeće. Viđećeš već. Ja uzimam na sebe da ga održavam i obnavljam. Kad budeš priređivao gozbe, izgledaće vilinski.

            – O čemu to govorite? – upita doktor

            – O jednom prekrasnom stanu koji sam uzela za tvojeg brata. Srećan pronalazak: mezanin koji gleda na dvije ulice.

Pjer preblijeđe. Gnjev mu je parao srce.

            – A đe je taj stan? – upita on.

            – Na Bulevaru Fransoa I.

Više nije sumnjao, i śede, toliko ogorčen da umalo nije uzviknuo: „E, to je več isuviše! Dakle sve je samo za njega!“

Njegova majka, blažena, govorila je i dalje:

            – Pomisli, pogodila sam ga za dvije hiljade i osam stoditna franaka. Tražili su tri hiljade; ali, popuštili su mi dvije stotine ako zaključim ugovor na tri, šest ili devet godina. Tvome bratu biće u njemu sasvim dobro. Dovoljan je lijepo namješten stan, pa da jednoga advokata posluži sreća. On privlači klijente, zavodi ih, zadržava ih, uliva im poštovanje i daje im na znanje da čovjek u takvom stanu skupo naplaćuje svoje savjete.

Ona malo poćuta, pa nastavi:

            – Trebalo bi naći i za tebe tako nešto, mnogo skromnije pošto nemaš ništa, ali, ipak nešto lijepo. Uvjeravam te e će ti to mnogo koristiti.

Pjer odgovori prezrivo:

            – O! Ja ću to postići radom i naukom!

Majka nije popuštala:

            – Da, ali, ipak, lijep stan će ti mnogo koristiti.

U polovini večere on najednom upita:

            – Kako ste se upoznali sa tim Marešalom?

Čiča Rolan diže glavu i zamisli se:

            – Stani, ne śećam se baš tačno. To je bilo tako davno. Ah, da, śetih se. Tvoja mati upoznala se s njim u dućanu, je li, Lujza? Bješe došao da poruči nešto, pa je poslije češće dolazio. Upoznali smo ga kao mušteriju prije nego što smo ga poznali kao prijatelja.

Pjer, koji je jeo pasulj i zrno po zrno nabadao na viljuškui, kao da ih je namicao na ražanj, nastavi:

            – A kad je to bilo?

Rolan se ponovo zamisli, pa ne śećajući se više ničega, pozva se na pamćenje svoje žene:

            – Je li, Lujza, koje godine, ti valjda nijesi zaboravila, jer imaš dobro pamćenje? To je bilo . . . bilo . . . pedeset pete ili pedeset šeste? . . . Ta, razmisli, ti ćeš to bolje znati no ja!

Ona se doista malo zamisli, pa onda reče sigurnim i mirnim glasom:

            – To je, čiča, bilo pedeset osme. Pjeru je tada bilo tri godine. Znam pouzdano da se ne varam, jer je te godine dijete bolovalo od šarlaha i Marešal, s kojim smo se tada poznavali vrlo malo, bio nam je od velike pomoći.

Rolan uzviknu:

            – Tako je, tako je, bio je čak divan. Kako je tvoja mater bila premorena, a ja zauzet poslom u dućan, on je odlazio u apoteku po ljekove. Zaista, to je bilo zlatno srce. A kad si ozdravio, ne možeš da zamisliš kako mu je bilo milo i koliko te je ljubio. Od toga trenutka postali smo veliki prijatelji.

Pjerovu dušu najedanput obuze, kao zrno koje buši i razdire, ova iznenadna i nagla misao: „Kad je prvo mene upoznao, kad mi je bio tako odan, kad me je toliko volio i ljubio, kad sam ja povod tako velikom njegovom prijateljstvu sa mojim roditeljima, zašto je onda svu svoju imovinu ostavio mome bratu a meni ništa?“

On ne postavi više nijedno pitanje i ostade mračan, više zanešen nego zamišljen, skrivajući u sebi ono što je nejasno nespokojstvo, tajnu klicu novoga zla.

Iziđe rano i stade lutati ulicama. One su bile umotane maglom, koja je činila noć teškom, mračnom i prljavom. Rekao bi čovjek da je zemlju pokrio kužan dim, koji je promicao pored gasnih svjetiljki i gotovo ih ovda- onda gasio. Ulična kaldrma bila je klizava kao kad je poledica, a iz kuća, podruma, jama, kanala i sirotinjskih kujni kao da su izlazili svi mogući neprijatni zadasi i miješali se sa strašnim vonjem magle koja je lutala.

Pognutih leđa i ruka zavučenih u džepove, Pjer ne šćede da ostane napolju na ovoj hladnoći i uđe kod Marovskog.

Stari apotekar je i sad spavao pod  gasnom svjetiljkom, koja je svijetlila nad njim. Kad poznade Pjera, koga je volio ljubavlju vjernoga psa, on strese sa sebe drijemež, potraži dvije čaše i donese ribizlijetu

– Pa – upita doktor – kako ide vaš liker?

Poljak mu ispriča kako su četiri najčuvenije varoške kafane pristale da ga pušte u promet, a kako će mu Obalska kula i Avrski telegraf donijeti reklame, ako njihovim saradnicima da u zamjenu za to nekoliko apotekaskih proizvoda.

Poslije dugog ćutanja, Marovski upita da li je Žan zaista primio naslijeđenu imovinu; zatim postavi još dva- tri prazna pitanja o istom predmetu. Njegova velika odanost prema Pjeru bunila se protiv ovog pretpostavljanja jednog brata drugom. Pjeru se činilo da čuje njegovo mišljenje, da pogađa, da razumije, da čita u njegovim očima, u njegovom nesigurnom glasu, rečenice koje su mu dolazile na usne, a koje nije izgovarao i koje, onako obazriv, onako bojažljiv, onako lukav, ne bi nikad izgovorio.

Sad više nije sumnjaš da je stari mislio: „Nije trebalo dopuštiti mu da primi ovo nasljeđe, koje će dati povoda da se loše govori o vašoj majci.“ Možda je čak mislio da je Žan sin Marešalov? Svakako je to mislio. A kako i ne bi to mislio kad je stvar morala izgledati tako vjerovatna, očevidna! Pa on i sam, Pjer, sin, ne bori li se već tri dana svom snagom, svim srcem, da prevari svoj razum, ne bori li se protiv ove strašne sumnje?

Iznenadna potreba da bude sam, da razmišlja, da se sa sobom razgovori, da odvažno, bez kolebanja, bez slabosti, razmotri ovu mogućnu i strašnu stvar, obuze ga tako neodoljivo da ustade i, ne ispivši čašu ribizlijete, rukova se sa zabezeknutim apotekarom i ponovo utonu u uličnu maglu.

 

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV