Pjer i Žan

Poslije ribe dođe pašteta, pa pileće pečenje, salata, boranija i pašteta od pitivjerskih ševa. Služavka gospođe Rozemili pomagala je oko stola; i veselost je rasla sa svakom čašom vina. Kad puče zapušač na prvoj boci šampanja, čiča Rolan, veoma uzrujan, ponovi ustima ovaj pucanj, pa onda reče:

– Ovo više volim nego pucanj pištolja.

Pjer, sve razdraženiji, odgovori podrugljivo:

              – A, ovaj je, možda, opasniji za tebe.

Rolan, koji je baš htio da pije, spušti punu čašu na sto i upita:

            – A zašto?

Odavno se on tužio na svoje zdravlje, na tromost, na nesvjesticu, na stalnu i naobjašnjivu nelagodnost. Doktor odgovori:

            – Jer zrno iz pištolja može lako da razmine i mimo tebe, dok čaša vine ide pravo u trbuh.

            – Pa?

            – Pa ti sagori utrobu, poremeti nervni sistem, otežava krvotok i sprema kaplju kojoj su naklonjeni svi ljudi tvoga karaktera.

Veselost starog juvelira, koja je dotle rasla, iščeze kao dim na vjetar, i on pogleda sina nespokojnim i ukočenim očima, kao da je htio da se uvjeri da se on ne šali.

Ali, Bosir uzviknu:

            – Ah! ti prokleti ljekari, uvijek su isti: ne jedite, ne pijte, ne ljubite, ne igrajte! Sve to škodi zdravlju. E, vidite! Ja sam sve to radio, gospodine, po svim djelovima svijeta, svuda đe sam moga, što sam više moga i, bogu hvala, nije mi ništa.

Pjer odgovori ljutito:

            – Prije svega, kapetane, vi ste snažniji od mog oca; a zatim svi koji dobro žive  govore kao vi dotle dok . . . ne dođu śutradan da kažu obazrivom ljekaru: „Imali ste pravo, doktore“. Kad vidim da moj otac radi ono što je najgore i najopasnije za njega, sasvim je prirodno da mu na to skrenem pažnju. Ja ne bih bio dobar sin kad bih radio drugačije.

Očajna, gospođe Rolan umiješa se u razgovor:

            – Ali, Pjere, šta je tebi? Za jedanput neće mu škodit. Pomisli kakva je ovo svečanost za njega, za nas sve. Pokvarićeš mu sve zadovoljstvo, i nas sve ožalostiti. To nije lijepo od tebe.

On sleže ramenima i promrmlja:

            – Neka radi šta hoće. Ja sam ga opomenuo.

Ali, čiča Rolan nije pio. Gledao je svoju čašu punu svijetlog i bistrog vina, čija se laka, opojna duša dizala u malim mjehurima koji su se brzo peli sa dna da iščeznu na površini; gledao je sa nepovjerenjem lisice koja je našla mrtvu kokoš i naslutila klopku.

On upita oklijevajući:

            – Misliš e će mi to mnogo škoditi?

Pjer ośeti grižu savjesti i prebači sebi što i ostale muči svojim neraspoloženjem.

            – Me, jedanput možeš; ali nemoj da prećerueš ni da se na to navikavaš-

Na to čiča Rolan diže čašu, ali se još ne odluči da je prinese ustima. Gledao ju je sa tugom, željno i bojažljivo; zatim je omirisa, okusi i ispi u malm gutljajima, uživajući u njima sa strahom i žudnjom u srcu, i pokaja se čim je popio i posljednju kap.

Odjednom se Pjerov pogled sučeli sa pogledom gospođe Rozemili; ona ga je gledala svojim bistrim, plavim očima, oštrim i nemilostivim. I on ośeti, pročita, pogodi misao koja se u ovom oku ogledala, ljutitu misao ove male prostodušne i iskrene žene, jer je ovaj pogled govorio: „To si zavidljiv. To je sramota.“

On obori glavu i stade jesti.

Nije bio gladan, sve mu se činilo loše. Mučila ga je želja da ode, da ne bude više među ovim ljudima, da ne sluša više kako razgovaraju, šale se i smiju.

Međutim, čiča Rolan, koga je miris vina počeo da zanosi, zaboravio je već savjete svoga sina i sa ljubavlju je gledao jednu bocu šampanjca, koja je još gotovo puna stajala kraj njegovog tanjira. Nije se usuđivao da je dirne, jer se bojao kakvog novog prijekora, i gledao je kakvim bi se lukavstvom i kakvom vještinom mogao dočepati nje, a da Pjer ne učini nikakvu primjedbu. Pade mu na um jedno lukavstvo najprostije od svih: uze bocu nehatno i, držeći je za dno, pruži ruku preko stola da napuni prvo čašu doktorovu, koja bješe prazna; zatim napuni ostale, i kad dođe red na njegovu, stade govoriti veoma glasno, tako da bi se, ako je šta sipao u nju, čovjek zakleo da je to učinio iz nepažnje. Uostalom, niko nije ništa primijetio.

Pjer, i ne misleći, pio je mnogo. Nervozan i razdražen, svaki čas je uzimao nesvjesnim pokretom i prinosio ustima dugačku kristalnu čašu, u kojoj su se dizali mjehuri kroz bistru i živu tečnost. Zatim je ispijao sasvim lagano, da što duže ośeća prijatno štipanje gasa, koji je isparavao na njegovom jeziku.

Malo-pomalo obuze mu tijelo prijatna toplina. Ona je polazila iz trbuha, koji kao da joj je bio ognjište, i obuzimala mu je grudi, pa udove, šireći se po cijelom tijelu kao mlak i prijatan talas koji sa sobom nosi radost. Ośećao se bolje, manje nestrpljiv, manje nezadovoljan; i njegova odluka da još večeras govori sa bratom malaksa, ne stoga što je mislio da je napusti, nego da ne bi tako brzo pokvario raspoloženje koje je ośećao u sebi.

Bosir ustade da nazdravi. Pošto je sve unaokolo pozdravio, on reče:

            – Mnogopoštovane gospođe i gospodo, Skupili smo se ovđe da proslavimo srećan događaj, koji je zadesio jednog našeh prijatelja. Nekad se govorilo da je sreća slijepa; ali, ja mislim da je bila samo kratkovida i zajedljiva i da je kupila izvrstan morski dogled, pomoću kojeg je mogla da raspozna u  avrskom pristaništu sina našeg dobrog druga Rolana, kapetana „Bisera“.

Začu se živo odobravanja, propraćeno pljeskom, a Rolan ustade da odgovori. Pošto se nakašljao, jer je ośećao da mu je grlo hrapavo, a jezik malo otežao, on promuca:

            – Hvala, kapetane, hvala vam u ime moje i moga sina. Ja neću nikad zaboraviti naše ponašanje u ovoj prilici. Pijem u vaše zdravlje.

Oči i nos su mu bili obliveni suzama, i on śede, pošto mu ništa više ne pade na pamet.

Žan koji se smijao, uze riječ:

            – Ja treba – reče- ovđe da zahvalim odanim prijateljima, odličnim prijateljima (i tada pogleda gospođu Rozemili), koji su mi danas dali drljiv dokaz o svojoj naklonost. Ali, ja im ne mogu riječima da posvjedočim svoju zavhalnost. Ja ću im dokazati śutra, svakog trenutka u svome životu, uvijek, jer naše prijateljstvo nije od onih koja razminu.

Njegova mati, veoma uzbuđena, promuca:

            – Odlično, dijete moje.

A Bosir uzviknu:

             – Gospođo Rozemili, hajde, sad vi govorite u ime lijepog pola.

Ona diže čašu i ljupkim glaskom, u kojem se ogledalo pomalo tuge, reče:

            – Ja pijem za pokoj duše gospodina Marešala.

Za nekoliko trenutaka zavlada tišina, pobožno pribiranje misli, kao poslije kakve molitve; a Bosir, uvijek gotov na laskanje, primijeti:

            – Samo ženama može pasti na pamet ovakva pažnja.

Zatim se okrenu Rolanu ocu:

            – Šta je upravo bio taj Marešal? Bili ste s njim u prisnom prijateljstvu?

Stari, koga je piće raznježilo, stade plakati i reče zamuckujući:

            – Brat . . . znate . . . jedan od onih kakvih nema više . . . nijesmo se razdvajali . . . svako veče večeravao je kod nas . . . zvao nas je često u pozorište . . . Toliko vi kažem . . . toliko . . . toliko . . . Prijatelj, pravi prijatelj . . . pravi, je li, Lujza?

Njegova žena odgovori prosto:

            – Da, to je bio pravi prijatelj.

Pjer pogleda oca i mater, pa kako se razgovor skrenu na drugo, on nastavi da pije.

Nije se śećao kako se svršilo ovo veče. Pili su kavu, likere i mnogo su se smijali i šalili. Zatim je oko ponoći legao, zbunjen i sa teškom glavom. Spavao je kao zaklan do devet časova ujutro.

 
Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV