Pjer i Žan

Ona napravi glup i bezazlen izraz;

            – Ja? Ništa. Hoću da kažem da ima više sreće nego ti.

On bači na sto jedan franak i ode.

„Nije ni čudo što tako malo liči na tebe”, ponavljao je u sebi.

Šta je mislila, šta je podrazumijevala pod ovim riječima? U njima ima svakako nečeg zlobnog, pakosnog i uvredljivog. Jest, ta đevoljka mora da je pomislila da je Žan sin Marešalov.

Uzbuđenje koje je ośetio pri pomisli na ovu sumnju, bačenu na njegovu majku, bilo je tako jako da zastade i potraži okom neko mjesto da śedne.

Pred njim je bila druga kafana; on uđe i uze stolicu, a kad dođe kelner, on mu reče: „Čašu piva!”

Ośećao je da mu srce jako kuca i da mu se ježi koža. Odjednom mu pade na pamet i ono što mu je sinoć rekao Marovski: „To neće ostaviti dobar utisak”. Da nije i on to isto pomislio, posumnjao to isto, što i ova nevaljalica?

Nagnute glave nad čašom piva, gledao je kako se bijeli pjena i pitao se: „Zar je moguće da se vjeruje u tako što?”

Razlozi koji su izazivali ovu mrsku sumnju kod svijeta pojavljivali su mu se sad jedan za drugim, jasni, očevidni, strašni. Da kakav matori momak bez nasljednika ostavi svoju imovinu đeci svoga prijatelji, ništa prostije i prirodnije, ali, da ostavi svu imovinu jednome od te đece, to će zbilja začuditi cio svijet, ljudi će se došaptavati i najzad smiješiti. Kako on to nije predvidio, kako to njegov otac nije ośetio, kako to njegova mati nije pogodila? Ne, ovaj neočekivani novac isuviše ih je obradovao da bi im ovakva misao mogla pasti na pamet. A poslije, kako bi ove čestite duše mogle i pomisliti na ovakvu sramotu?

Ali, svijet, suśed, trgovac i nabavljač, svi koji su ih poznavali, neće li svi ponavlljati ovu gnusnu stvar, zabavljati se njome, uživati u njoj, smijati se njegovom ocu i prezirati njegovu majku?

I sad će svima pasti u oči i biti jasno ono što je kelnerica primijetila: da je Žan plav, a on crnomanjast, i da ne liče jedan na drugog ni po liku, ni po načinu hoda, ni držanja, ni razumom. Kad se bude povela riječ o Rolanovom sinu, reći će se: „Koji, pravi ili lažni?”

On ustade, riješen da opomene brata, da mu ukaže na ovu strašnu opasnost, koja je grozila časti njihove majke. Ali šta će uraditi Žan? Najprostije bi sasvim bilo da odbije nasljeđe, koje bi tada pripalo sirotinji, a poznanicima i prijateljima koji su već izviješteni o ovom zavještanju da kaže da testamenat ima izvjesnih odredaba i uslova koje on  ne može da primi, i po kojima, u stvari, on nije nasljednih nego samo izvršilac testamenta.

Dok se vraćao očevoj kući, premišljao je kako je potrebno da se nađe s bratom nasamo, da ne bi pred roditeljima govorio o ovome.

Još sa vrata ču živ razgovor i smijeh u salonu, a kad uđe, začu gospođu Rozemili i kapetana Bosira, koje je otac doveo i zadržao na večeri da proslave dobru vijest. Bješe donijet vermut i absent da otvore apetit i to ih je već raspoložilo. Kapetan Bosir, čovjek omalen i odebljao usljed plovidbe po moru, čije su misli takođe izgledale okrugle kao obalski šljunak i koji se grohotom smijao, nalazio je da je život izvrsna stvar, koju je trebalo do kraja iskoristiti. On se baš kucao sa čiča Rolanom, a Žan je ponovo pružao gospođama dvije pune čaše.  Gospođe Rozemili odbi, na što kapetan Bosir, koji je poznavao njenog muža uzviknu:

            – No, no, gospođo, bis repetila placent, kao što mi kažemo, što znači: „dva vermuta nikad ne škode”. Otkako sam prestao da plovim, ja, vidite, svaki dan prije večere izazovem ovako dva- tri vještačka njihanja; tome dodam poslije kafe jedno nagibanje i uveče imam uzburkano mora. Ali, nikad ne idem do bure, nikad, nikad, jer se bojim kvara.

Rolan, čijoj je brodarskoj maniji kapetan laskao, smijao se od sveg srca, već crvenog lica i pomućenog oka od absinta. On je imao veliki dućandžijski trbuh, samo trbuh u koji kao da se bješe skrio ostatak njegovog tijela. Trbuh mek, kakav imaju ljudi koji neprestano śede, koji nemaju više ni bedara, ni grudi, ni ruku, ni vrata, pošto su sve nagomilali na jednom mjestu, na stolici. Bosir, mada omalen i zdepast, izgledao je, naprotiv, pun kao jaje, a čvrst kao lopta.

Gospođe Rolan ne bješe još ispila prvu čašu, i posmatrala je rumena od sreće i svijetlih očiju svoga sina Žana. Kod njega je kriza radosti tek sad izbila. Stvar je bila svršena, potpisana: imao je dvedeset hiljada franaka dohotka. U načinu kako se smijao, kako je govorio zvučnijim glasom, na koji je gledao ljude po njegovom slobodnijem kretanju i većem pouzdanju, ośećala se ona sigurnost koju daju novac.

Večera bi obavljena, i kad stari Rolan šćede da ponudi svoju ruku gospođi Rozemili, njegova žena reće: „Ne, ne, oče, danas je sve Žanovo.”

Na stolu je bila neočekivana raskoš; pred Žanovim tanjirom, koji je śedio na očevom mjestu, dizala se, kao okićeno kube, divan buket cvijeća, prava buket za svečanosti vezan svilenom trakom, a oko njega su bile poređane četiri činije, od kojih je na jednoj bila čitava piramida divnih bresaka, na drugoj ogroman kolač, ispunjen gustom pavlakom i načičkan zvoncima od topljenog šećera, prava katedrala od dvopeka; na trećoj kriške od ananasa u sirupu, a na četvrtoj – nečuvena raskoš – crno grožđe iz toplih predjela.

            – Đavo ga ponio! – reče Pjer śedajući – mi kao da slavimo stupanje na prijesto Žana Bogatog.

Poslije čorbe poslužena je po čaša madere; i već svi stadoše govoriti u isti mah. Bosir je pričao o nekom svom ručku u San Domingu, za stolom nekog crnačkog generala. Čiča Rolan ga je slušao i neprestano pokušavao da uplete u to priču o nekom drugom ručku koji je davao neki njegov prijatelj u Medonu i poslije kojega je svaki gost bio petnaest dana bolestan. Gospođa Rozemili, Žan i njegova mati ugovarali su jedan izlet i ručak u Sen Žuenu,  u kojem su već unaprijed uživali. Pjer se kajao što nije ručao sam u kakvoj prčvarnici na morskoj obali da bi izbjegao svu ovu galamu, ovaj smijeh i veselost, koji su ga dražili.

Premišljao je kako sad da izrazi bratu svoju bojazan i kako da ga privoli na odricanje ovog već primljenog nasljeđa, kojem se radovao i u kojem je unaprijed uživao. To će, nema sumnje, za njega biti teško, ali – moralo je tako biti; nije mogao oklijevati, jer je dobar glas njihove majke bio u opasnosti.

Pojava jedne velike ribe dade povoda Rolanu da priča o ribolovu. Bosir napriča o tome čitava čuda iz Gabona, iz Svete Marije na Madagaskaru, a naročito sa obala Kine i Japana, đe ribe, kao i stanovnici imaju smiješan izgled. I stade opisivati njihove veliike zlatne oči, njihove plave ili crvene trbuhe, njihova čudnovata peraja slična lepezama, njihov rep u vidu polumjeseca, praveći pritom tako smiješne pokrete da su svima udarale suze na oči od smijeha dok su ga slušali.

Jedini Pjer kao da nije vjerovao i mrmljao je:

            – Pravo kažu da su Normanci śeverni Gaskonci.

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana Mar 24 2018. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV