Pjer i Žan
Međutim, otkako se vratio u roditeljsku kuću, živio je iz dana u dan ovako, i nikad nije tako jako patio od praznine života i svoga nerada. Kako je on to provodio vrijeme otkad ustane pa dok ne legne?
Lutao je po nasipu za vrijeme plime, lutao je ulicama, besposličio po kafanama, kod Marovskog, svuđe. I, eto, đe mu je taj život, koji je dosad podnosio, sad najedanput postao mrzak, nesnosan. Da je imao novaca, uzeo bi kola da se prošeta po okolini, duž majurskih jarkova ośenčenih bukvama; ali, on je morao da računa šta staje čaša piva ili poštanska marka, i ovakva želje mu nijesu bile dopuštene. Odjednom pomisli, kako je teško kad čovjek od trideset godina mora, s vremena na vrijeme, da crveni od stida i moli majku za koji zlatnik, pa promrndža, šarajući po zemlji krajem svoga štapa:
– Ah, da imam novaca!
I pomisao na nasljeđe njegovog brata ponovo ga žacnu kao ubod osice; ali on je nervozno odagna, ne želeći da pođe putem zavisti.
Oko njega su se igrala đeca u prašini. Bila su plava, dugačke kose i, veoma ozbiljno i pažljivo, gradila su mala brda pijeska, koja su zatim rušila noogama.
Pjer je imao jedan od onih sumornih dana kad čovjek zaviruje u sve kutove svoje duše, kad pretresa sve njene bore.
„Naš rad liči na radove đece” pomisli. Zatim se upita nije li još najpametnije u životu izroditi dvoje- troje ovih malih izlišnih stvorenja i gledati ih zadovoljno i radoznalo kako rastu. U njemu se pojavi želja za brakom. Čovjeku se ne čini da je toliko izgubljen kad nije sam. Ośeća da se bar neko kreće pored njega u časovima tuge i neizvjesnosti, i godi mu što može kad pati da kaže „Ti” jednoj ženi.
Stade da razmišlja o ženama.
Poznavao ih je veoma malo, jer je u Latinskoj četvrti imao samo kratke ljubavne veze koje je prekidao čim bi potrošio mjesečno izdržavanje, i koje je idućeg mjeseca obnavljao ili zamjenjivao novim. Međutim, mora da je bilo veoma dobrih, prijatnih i odanih stvorenja. Nije li njegova mati bila duša i čar očevog ognjišta? Koliko je želio da se upozna sa kakvom ženom, pravom ženom!
Odjednom ustade, riješen da ode u pośetu gospođi Rozemili. Zatim opet naglo śede. Ona mu se nije dopadala! Zašto? Imala je isuviše običan i prost način rasuđivanja; a poslije, nije li radije gledala Žana? Mada to nije sebi otvoreno priznavao, ovo pretpostavljanje doprinosilo je mnogo njegovom potcjenjivanju udovičine pameti, jer, iako je volio svoga brata, nije mogao da se uzdrži da njega ne smatra za čovjeka osrednjih sposobnosti, a sebe za mnogo pametnijeg.
Međutim, nije mogao tu da ostane do u noć; i kao sinoć, on se spokojno upita: „Što da činim?”.
Ośećao je sad u duši potrebu za nježnošću, da ga neko pomiluje i tješi. Da ga tješi? Zašto? To ne bi umio reći; ali, bio je u onim časovima slabosti i dosade kad je prisustvo kakve žene, njeno milovanje, dodir ruke, šuštanje haljine, nježan pogled plava ili crna oka, izgledao neophodan našem srcu.
Śeti se jedne male kelnerice, koja ga je jednom odvela svojoj kući i koju je s vremena na vrijeme viđao.
On onda ponovo ustade da ode na čašu piva kod ove đevojke. Šta li će joj reći? A šta ona njemu? Bez sumnje ništa. Svejedno, bar će nekoliko trenutaka držati njenu ruku u svojoj. Izgledalo je da joj se dopadao. Zašto je onda ne bi češće viđao?
Zatekao je kako drijema na jednoj stolici u gotovo praznoj pivnici. Tri gosta, nalakćena na hrastov sto, pušila su svoj lule, kasirka je čitala neki roman, dok je gazda, zasukanih rukava na košulji, spavao na jednoj klupi.
Čim ga spazi, đevojka skoči i priđe mu:
– Dobar dan, kako ste?
– Dobro, a ti?
. Ja, sasvim dobro. Što vas nikako nema?
– Pa nemam vremena. Ti znaš da sam ljekar.
– Gle, pa to mi nijeste rekli! Da sam znala, kako sam prošle neđelje bila bolesna, došla bih da me pregledate. Šta ćete da pijete?
– Čašu piva, a ti?
– I ja, kad ćeš već da platiš.
I ona mu produži govoriti „Ti” kao da je ova ponuda bila prećutno odobrenje za to. Ona śede prema njemu i stadoše razgovarai. S vremena na vrijeme ga je uzimala za ruku i s onom lakom familijarnošću đevojaka čija je ljubav na prodaju, i gledajući ga umiljatim očima, govorila mu je:
– Što ne dolaziš češće? Ti mi se jako dopadaš, mili moj
Ali ona mu je već bila dosadna, izgledala mu je glupa, prosta. „Žene – pomisli on – treba da nam se pojavljuju u snu ili u raskoši, koja daje poetski karakter njihovoj prostoti.”
Ona ga upita:
– Juče prijepodne prošao si sa jednim lijepim, plavokosim mladićem, duge brade; da ti nije to brat?
– Da to je moj brat.
– Baš lijep mladić.
– Misliš?
– Da, i izgleda mi veseljak.
Kakva ga je neobična potreba nagnala najedanput da priča ovoj kelnerici o Žanovom nasljeđu? Zašto mu je ova misao, koju je odbacivao od sebe kad je bio sam, koju je odbacivao iz straha od duševnog nemira, došla na usne u ovaj tren i zašto je iskazao, kao da je ośećao potrebu da ponovo isprazni pred nekim svoje srce, prepuno gorčine?
On prebači nogu preko noge i reče:
– Moj brat je lijepe sreće; sad je naslijedio dvadeset hiljada franaka dohotka.
Ona razrogači svoje plave i lakome oči:
– O! A ko mu je to ostavio, baba ili tetka?
– Ne, nego neki stari prijatelj mojih roditelja.
. Samo prijatelj? Nije moguće! A tebi nije ostavio ništa?
– Nije. Ja sam ga veoma malo poznavao.
Ona se malo zamisli, pa onda reče sa obješenjačkim osmijehom na usnama:
– Zaista! Tvoj brat je srećan što ima takve prijatelje! Nije ni čudo što tako malo liči na tebe!
On šćede da je ošamari, ne znajući upravo ni sam zašto, i upita je stisnutih zuba;
– Šta oćeš time da rečeš?
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057
Objavio Urednik
dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst