V. St. Kinjo – IZGRADNJA I OBNOVA CARSTVA…

Zorka Zvijuk:

– E, jes joj z´esto naudio. Ništa od nje ostalo nije, pa me sve čudi kako se to mogla – isprsit. ´Ajde, bogati, batali takvu priču… Posebno me žalosti i vrijeđa, što ti i takvi mene osuđuju i smatraju kurvom iako pošteno radim svoj posao i nikome zla ne činim… Naprotiv!

Miraš:

– A što se, onda, vucaraš s bilo kim?

Zorka Zvijuk:

– Niti vucaram.., niti bilo s kim… To zapamti ako nijesi znava… Idem sa onim ko mi se dopada, ne gledajući kako da ga zarobim već neka bude slobodan „stići i uteći…“ jer ja neću da me u životni jaram uprežu s nekakvim plahim volom, no hoću junca kome oganj iz očiju bije…

Miraš:

– E, jes! Pa ćeš ga naći na taj način…!?

Zorka Zvijuk:

– Tako ili nikako… Priroda mi je zadala život kao ženi i neću da sjedim i čekam da me „odvedu“ ka kravu… Vama je normalno da vi žene idu u Italiju i obijaju ulice sa butikama đe za s mukom zarađene pare kupuju kojekakve džidže-midže i tranje bjelosvjetske… E meni ne treba Italija no ja ovudijen idem i

svakoga lijepoga momka zagledam, ka izlog od butige, da kojim slučajem moja nerođana đeca nijesu u njoj, odnosno u tome momku kome se otvorim do srca…. No vi, uskogrudi brašnjomudi, to ne možete shvatiti…

Miraš:

– E ne, vala, no ćeš ne baš ti prosvijetliti…

Zorka Zvijuk:

– Nije mi ni namjera…, da ti pravo rečem, no se nešto, onako sama za sebe, pitam; kojega đavola sam odila u školu, bila dobra i slušala, naučila zanat i počela s rabotom…, da bih sad, neđe, sjeđela i dok se rasušim čekala nekog od ovijeh „neznanih junaka“ te se ne žene rad sebe nego – „za kralja i otadžbinu“.

Danilo:

– He, he…! Znači zato si pošla u partizane… Kako izgleda, tvoj pozadinski rad je bio veoma uspješan te se ne možeš požaliti…

Zorka Zvijuk:

– Izgleda i ti misliš isto ka i ovi te su krenuli u obnovu „Carstva Dušanova”, da bi trebala slijediti dva osnovna modela koje ovaj njihov napredni pokret nudi: Kosovka djevojka i Majka Jugovića… E malo li je to za ovo današnje doba!

Prvi Teritorijalac:

– Ti bi, kobilo jedna, trebala da ustaneš na pomen Majke Jugovića, umjesto što ta imena naše slavne istorije bačaš u glib.. No pošto nemaš obraza, bolje bi ti bilo da zamukneš da ne bi bila druga…!

Zorka Zvijuk:

– Eee, viđi junačine…! On bi da me nanovo sabije u ono što se prije zvalo – robljem; žene i čeljad, kako bi on i njemu slični postali gospoda. I to carska a gaće im se od gliba na guzici raspadaju…

Prvi Teritorijalac (prijeteći ustaje):

– Rekoh ti li ja, droljo raskubena, da zavežeš i batališ priču, e ću ti..

Zoki (ustaje i priječi mu put):

– Nećeš ti ništa, no je ostavi na mir… Prvi si je zadio!

Prvi Teritorijalac (zbunjeno i nesigurno):

– A nijesi se, dati, diga´da da je braniš…? I to kao – dobrovoljac…!? Tražiš li, možebit´, kavgu ili samo ´oćeš da se napraviš važan pred njom !?

Zoki:

– Ni jedno ni drugo… I samo bi vas zamolio da je ne dirate jer nikome ništa nije učinjela a ni rekla nešto što nije tačno…

Drugi Teritorijalac:

– E što ti je kurva.., učas ti ona nađe advokata..!? Ne osvrći se na njega ali ne vidiš da ´oće da joj se umili a znaš i sam zbog čega.