V. St. Kinjo – IZGRADNJA I OBNOVA CARSTVA…

Miraš:

– E, Vuče, ti ga baš prećera…

Vuk:

– E, kurac – prećerah…! Osvrni se, jadan i pogledaj oko sebe i pričekaj da vidiš što će donijeti vremena koja dolaze…

(U kafanu smrknuti i pod oružjem ulaze ona dva teritorijalca, ovoga puta obučeni u maskirne uniforme i ćutke sijedaju za isti sto. Malo

ko na njih obraća pažnju iako opasno izgledaju. Prije nego li neko zausti da nešto kaže, neočekivano se, ono utegnuto i napiturano čeljade obrati Zokiju. Zbog toga je zaslužila da je imenujemo… )

Zorka Zvijuk:

– E gre´otice od ovoga mladog i lijepog čoeka…! Neka, čoče, što ga đevojke neće no im se ne ide na selo i ´oće u grad da žive te je sad na veliku muku… I da bi to riješio mora, niđe drugo no u rat..!? Valjda će mu tamo, na frontu, priznati „bojevi“ status…

Zoki:

– A sto se ti javljaš, kad te niko ništa ne pita…!?

Zorka Zvijuk:

– E da išta imaš u tu – gornju – glavu, vidio bi da je baš u tome problem. Pitaš ovu ćurku iza šanka bi li se udala na selo i na kraj pameti ti nije, da to isto mene pitaš ka da sam, nedajbože zašivena… što li!?

(U kafani nasta duboki tajac, jer se svi nađoše žestolo zatečeni Zorkinim pitanjem)

Zorka Zvijuk: (zamišljeno…)

– Kod tebe se događa otprilike isto ono što se dogaĎa u američkim kaubojskim filmovima Ďe šerif dođe u grad i na sebe prima obavezu da nekolicinu gradskih bezobraznika skine levorom, kako bi se dokopao lijepe učiteljice… Pa si baš ođe doša´ d´ako se ko, čoče, konačno sažali na tvoju hudu, rasušenu sudbinu.. E Gre´ote od čoeka… Vala baš!!!

Miloje:

Neka mala, nemo´ga zadijevat, pošto je kakvu-takvu odluku donio..

Zorka Zvijuk:

– Ma ne zadijevam ja njega, no vi samo njemu priznajete muku a na mene se niko ne obrće bez da me uvrijedi.

Vuk:

– Pametno zbori ova đevojka tako mi zadnje ure… Miloje, barem bi ti to mora´znati.

Miloje:

– Bogomi Vučino imaš ti pravo! Vjerovatno se i ti sjećaš vremena „Obnove i Izgradnje“ kad smo mislili i nadali se e će i u tome narodna vlast učinjeti nešto… Tada nijesu zborili da se dvoje mladih vjenčalo no da su se – registrovali. Eto tako ostade do dana današnjega, kad se ovih auta namnožilo, pa sad ta priča

dobija novi prizvuk i kad ti neko pomene tu registraciju vazda nenamjerno pomisliš da će onu nevjestu odvesti na tehnički pregled đe će je navesti na kanal i odozdo pogledati da li je sve u redu… Onda čoeku n´am pane i o probnoj vožnji te pomisli da taj izraz i nije tako loš kad bi se i – primjenjivao… Poslije toga bi čoek dobio tehnički karton i bio siguran da je nevjesta u funkciji…

Vuk:

– Auuu, Miloje, đe odjezdi, jadan… Kakvi tehnički pregledi i probne vožnje, toga ni u Ameriku nema…

Miloje:

– Vučino, ovo sa tehničkim pregledom je još i blaženo pri onome kako je onda bilo. Kolicina pametnih i zgodnih momaka je zaglavila Goli Otok zato što su se dopadali najljepšim gradskim curama, koje su pobjednici smatrali svojim. Sjeti se kako su, novi vlastodršci, svoje nevjeste predstavljali iskorakom lijevom nogom po pravilu strojnom, tako da je cijela rabota bila nalik na – raport! A nikad, ni slučajno, ne bi rekli: „Ovo je moja nevjesta” već – drugarica… Tako da nije moglo a da ti se nametne kako njihova jebačina neodoljivo nalikuje očajničkoj borbi – prsa u prsa..

Miraš:

– E kako su ovi matufi počeli da se sjećaju onih vremena ka invalidi prošloga rata.

Vuk:

– Neka de, carska vlastelo… no ćete vi uspostaviti nova pravila jebanja zlatnim visokofrekventnim vibratorima… koji se natiču poput šlema… kako li!? Ti ka da zaboravljaš da se sva epska erotika svodi na one poznate deseteračke stihove. „Ma´nu sabljom – otkide mu glavu“ U tim narodnim pjesmama, ženskog naroda ima samo pod vidom gorskih vila i tu su jedino kako bi junaku pomogle u nevolji…

Miloje:

– E, Vučino, sad me potsjeti na jedinu crnogorsku narodnu pjesmu, isto tako jedinu koji i danas znam napamet… To ti je ona o Mari i Filipu, koja počinje stihovima i pjeva zu Kom-ovsku melodiju:

„ Kiša pada, vjetar duva, Ðurišića Mare čuva.

Čuvala ih brdu tome, Sutormanu visokome….“

… a onda priča prelazi u junaštvo koje se u sreĎenim zemljama kvalifikuje kao: otmica sa silovanjem… jer kako razumjeti stihove koje narod pjeva sa nesumnjivo voajerskim zadovoljstvom:

„Pod autom motor puca, Filip Mari gaće buca,

Pod autom motor piri, Filip Mari noge širi…“

Pri tome je sva okolna infrastruktura koja puca, piri, jeca, škljoca, riče, kuka, lomi i drugo, upotrijebljena jedino u svrsi rimovanja ovog antologijskog – erotskog čina…

Miraš (obraća se Zorki):

– A što se ti, jadna, čudiš e te ovi momak ne pita bi li ga uzela, kad si za sobom četu ostavila…

Zorka Zvijuk:

– Ma kojega đavola se ti javljaš…!? Pa njemu žena treba i red je da pita a ne da se knjezi pred vama koji ste žene zakučili nekakvim opštenarodnim škartanjem i licitacijom…

Miraš:

– Ne, no će pitat nekakvu ka što si ti da je iz ovijeh kafana prstom kažuju i fale se: „Viđi je, kako se isprsila ka da je – banica, a svojevremeno sam je isprevrta ka – getu!”