V. St. Kinjo – IZGRADNJA I OBNOVA CARSTVA…

Našminkana đevojka:

– Ajde, Miloje, jadan što se s njima natežeš…!? Ali ne vidiš da su i doma dužni ostali te se pred ženama ne smiju glasnut no sad ka pušteni s lanca oštre grla kako bi u čoporu zavijali ka vukovi… Ti njima pominješ javne kuće i ostale rabote a sam znaš da tamo ulaze samo slobodni ljudi, dok bi oni napunili prazne gaće i s vrata pobjegli glavom bez obzira.

Danilo:

– Bilo bi bolje da privališ, ćušketino, da te ne bi jadi našli! No gledaj svoj posa i kako ćeš ufatiti kakvu „kiriju“ – međunožnu…

Marko:

– A što ti onda stalno drviš s tijem samoupravljanjem? Vala ga je bilo dosta i premnogo.

Miloje:

– E, žalit ćete za njim ja vi jemac… Vama je ono bilo tačno po mentalnoj mjeri, nešto poput grupnog seksa, odnosno naški; grupne jebačine đe nije važno ko koga jebe… Pošto je i krađa erotski čin, zar je onda čudo što je u samoupravljanju zavladalo geslo – kradi i pušti drugoga da krade… Mene ne čudi što je došlo do ovoga poloma jer, ko krade i razvaljuje preduzeće koje ga hrani, kuću u kojoj živi i okolinu koju dijeli sa svima, onda ga nije teško povesti da razvaljuje susjedne zemlje i gradove… Pogledajte ova vaša proleterska naselja, njihove ulaze i stepeništa…! Zar ne izgledaju ka da je njima protutnjao pravi rat..? A to nije ničije do vas i vašeg potomstva „ruku djelo“.

(Utoliko u kafanu ulazi mlad čovjek u maskirnoj uniformi i bez osvrtanja prilazi šanku)

Danilo:

– E ljudi, evo ga Pule, glavom i bradom! Kad si s fronta, junače?

Pule (zbunjeno):

– Evo sad, ovi čas.

Miraš:

– Ajde, junače, učini nam čast i sjedi s nama da popiješ piće!

Pule:

– ´Oću, ali samo jedno i to s noga… Hitam!

Miraš:

– Ada, Pule, ostaviste li u Konavle barem jednu kuću zdravu…?

Pule:

– Ne, vala, ni čempresa a kamo li kuće…

Danilo:

– Ma kako to, Pule, ni čempresa…, obraza ti.

Pule:

– Eto tako… Ti znaš da svaka kuća konavoska ima i podrum, pa vojsci ža´da ono dobro vino propadne te se od njega i ne trijezni… A da bi se vojska održala budnom, oficirski kadar, s vremena na vrijeme izda naredbu; tri prsta lijevo od kote te i te, po neprijatelju – ospi!!! A tamo ničega do nekakve lomine i pokoji čempres…

Miloje:

– E, bogomi mora to da je neka silna vojska! Vljerujem da je ni u Abisiniju takve nema… Terako, terako! A zašto ne ostaviste barem onu jednu – od zakletve..?

Pule:

– E, zašto! Eto, kad smo ušli u jednu lijepu, gazdinsku kuću, na tavulinu nas je dočekala boca viskija i čaše, pored kojih ležaše listica na kojoj je pisalo: „Vama na čast, vojnici, uzmite sve iz kuće i auto iz garaže ali nju, molimo vas ka časne ljude, ne dirajte. Hvala vam unaprijed“

Miloje:

– Pa što učinjeste..?

Pule:

– Popismo piće pa onako zamišljeni poĎosmo dalje, ali ne odmakosmo daleko kad nekakvi bradati ljudi naiĎoše, kroz prozore ubačiše bombe a na vrata od garaže automatima iscrtaše krstove.

Miraš (oduševljeno):

– Vidiš što su ti pravi, borci, u ognju borbe i vjere iskaljeni..! Znaju oni da su Latini stare varalice i da je auto u garaži bio miniran, pa ako se pojagme da ih sve do jednog potamane, onako podmuklo ka što umiju… Iz zasjede.

Miloje:

– E, e, baš tako…! Isto ka što se umiju popet na crkveni toranj pa umjesto šlemova natući ona zvona a onda iz teškog artiljerijskog oruđa i tenkova osuti paljbu na goloruki narod…