V. St. Kinjo – IZGRADNJA I OBNOVA CARSTVA…

Teritorijalci (još uvijek zbunjeni) sliježu ramenima:

Prvi teritorijalac:

– Recite, gospođo, konkretno, u čemu je stvar?

Julka (razjareno prevrće očima):

– Stvar! Nije stvar no nesreća i to velika kad ste tako ćori… A kako, jadni, nije velika, kad oni mudžahedin, odonud iz onoga upretnjaka (pokazuje na bradatog momka obučenog u crno ruho) ne samo što seiri no ve još i ćuška po ovoj kafani…

Drugi teritorijalac (zapanjeno):

– Kakvi mudžahedin, gospođo…!? O kome govorite?

Julka (prevrće očima):

– Kako koji, jadan, ali mu ne vidiš onu bradu talibansku a povrh toga obučen je u crnu robu kako bi svako, osim vas dati, moga viđet da je krenuo u džihad – sveti rat… Nije vi pomoglo ni to što ve maloprije rašćera ka kokoške da´u jad vidite kako ni naški ne umije no mumla i halaka po njinski…

Miloje:

– Moga bi se evo sad kladit, Vučino, da se ova uspaljena ženetina neće umiriti dok ne omiriše krv, a?

Prvi teritorijalac:

– Ajde matufi, batalite tu vašu propagandu da ne prođete ka „peta kolona !“

Vuk:

– Neka Miloje, jadan, e bi se moglo desiti da s nama podmire račun…

Prvi teritorijalac (nesigurno):

– GospoĎo, jete li vi sigurni..?

Julka:

– PoĎi pa ga pitaj ako imadneš kad, jer se vidi da je spreman na sve.

(Teritorijalci odlučno ustaju i dok jedan oružje okreće na prisutne, drugi kreće ka momku s bradom koji ga zbunjeno posmatra ne shvatajući obrt)

Drugi teritorijalac:

– Ruke u vis i ruke na zid!!!

(Bradati momak ustaje, mumla nerazumljivo i gestima pokazuje na svoja usta. Trojica demonstranata ustaju, spremni da pomognu ako treba, radoznalo posmatrajući što se zbiva)

Miloje:

– Rekoh li ti ja, Vučino, e će bit belaja…