V. St. Kinjo – IZGRADNJA I OBNOVA CARSTVA…

Zorka Zvijuk:

– Ne treba mene niko da brani no to mogu i sama… A da što od vas ima, branili bi me i vi – od samih sebe, ka što to nalažu ljudski običaji.

Prvi Teritorijalac (žesti se i zalijeće put nje):

– E ne može kurva da zaćuti, pa to ti je..! Rekoh li ti ja, bizo jedna, da privališ e će te veliki jadi naći…

Zoki (odlučno):

– Stani!! Nemoj slučajno da si je dirnuo, bez ako nijesi krenuo da se biješ…

Prvi Teritorijalac (zbunjeno):

– Ti bi se zbog nje pobio, kako izgleda…!?

Zoki (odlučno):

– Ma, koji se matrak čudiš… Ti i tvoje društvo čudite se e branim nju, koju vi s nekakvim vašim pravom olako vrijeđate i ponižavate a potpuno vam je normalno što sam s vama skupa krenuo neđe đe ću možda morati i da ubijem nekoga, koga niti znam niti mi je što učinio… Ili on mene, što, kad malo bolje promislim ne bi bilo đavolje štete, kad sam s vama krenuo na ta zli put i to – dobrovoljno.

Prvi teritorijalac:

– E pa ti je ona otvorila oči…

Zoki:

– E, da nije ništa drugo no što me, s pravom, opomenula da ne kukam i sebe žalim, pa je dosta a kamo li što drugo… Tek sad mi je postalo jasno koliko je moj dosadašnji život bio – zadat! Te budi dobar i slušaj.., pa će ti se dat posao, pa stan…, pa porodica… dok vrijeme jalovo prolazi…. Tek sad vidim koliko je sva ta priča pogana, kad sam, umjesto da skupim malo hrabrosti i sudbinu uzmem u svoje ruke, skupa s vama krenuo putem beščašća i prokletstva, a sve zarad nekakvog budućeg berićeta po vašoj mjeri. Ka svaka kukavica, umjesto da sudbinu uzmem u svoje ruke, poslušno sam u svoju ruku uzeo da ga drkam do besvijesti… A što se ove đevojke tiče, da je poštenja i pameti,

odavno se ne bih ´vatao na opštenarodne priče…Kad se sjetim u čem su mi godine prošle, od muke mi doĎe da iz dubinske dubine rasušenih muda, nad samim sobom leleknem iz svega mozga. Zato me nemojte jackat i zadijevat samo da ve zamolim…

Drugi Teritorijalac (smrknut ustaje i obraća prvom):

– A nije, dati, da si se prepa od te ćušketine i od te kukavice…!?

Zorka Zvijuk:

– Jes´kako nije, pa mu treba pojačanje…

Drugi Teritorijalac (prijeteći prilazi Zokiju hvatajući ga za revere jakne):

– ´Miči se otolen, gnjido izdajnička…, e ću te stuć´ka zublju..!