Trinaestojulska nagrada

2880027c6fcd61bf091a8465a0355da1I ove godine dodijeljeno je najveće državno priznanje Crne Gore. Kao i svake godine sud žirija je zanimljiviji od nagrađenih. Nagradu su dobili: Vesna Kilibarda, Srđan Vukčević i Ljubomir Đurković. Nezahvalno je biti sudija: pitanje “Rašta je neko nagradu dobio” i “Po čemu je neko sudija” nijesu nimalo laka. Mi ovđe nemamo odgovora ni na jedno ni na drugo, ali još važnije je što niko od ljudi od povjerenja nema odgovor. Prvo dvoje koje smo naveli su državni ljudi i o njima nećemo govoriti. Dobro je poznata povratna sprega koja državnom čovjeku daje državnu nagradu. Treći nije, i njemu ćemo posvetiti paznju.

Ko je Ljubomir Đurkovic? Neka vrsta buntonika koja se ne libi da kaže što ima – to najčešće čini putem fejsbuka. Zbog toga je postao popularan kod mladih. Lijepo je, svakako, viđeti da ima pobuna ma kakva ona bila, ali ne treba se zanositi jer imamo dosta primjedbi. Takođe, on je jedan od starih liberala – ali onih koji su za vrijeme rata pobjegli iz Crna Gore. Po povratku je njemu dugi niz godina bilo otvoreno da kao reditelj čini što mu je volja. Ljudi ovo zaborvljaju misleći da je Ljubo vječiti disident i borac. On nije to. On je jedan od onih koji najžešće viču kad ga nešto žulja. Ima mnogih koje i gore žulja ali kojima je uvijek svijet rođačke kulture Crna Gore bio zatvoren. Taman posla da je samo to! Ima kod nas ljudi koji su živi pokopani zaboravom. Svoje mišljenje (bilo na koji ga način  izražavali)  nemaju đe objaviti pa se i ne čuje. Koliko ima ljudi koji jedva u pet godina mogu izložbu napraviti! Koji nijesu zaśeli za časopise! Čije se mišljenje ne čuje jer nemaju đe izložiti i jer je moral postao danas suvišna i dosadna kategorija. Ima i onih pisaca koji nijesu htjeli da se ponize do običnog hvaličara “potvrđenih pisaca” – te trpe medijski muk.

Ali to nije važno mladima – najvažniji je dobar provod i svijest o samoraspadanju. (Ovo važi za glavinu naravno). Začudili biste se kako postoji neka mračna spona ove dvije kategorije. Imao sam prilike da se lično uvjerim – ponekad se čini kao neka vrsta takmičenja. Često se i vrsta njihovog provoda  svodi na ovđe drugonavedenu karakteristiku.  Za njih je u pravu onaj ko psuje i viče; i kad opšteznane istine govori, one su nove, kad im nađene to ruho. Mi ovđe, naravno, ne isključujemo psovku kao nečije izražajno sredstvo ali tvrdimo da je njino učestalo korišćenje znak jezičke i misaone slabosti.

Ljubo je bio profesor na FDU-u Cetinje koji je pod sumnjivim razlozima izgubio to zvanje. Do nas je došla jedna gruba i vulgarna priča koja kazuje te razloge. Nama nije znano da li je ona tačna te je nećemo ni uzimati ovđe u obzir.

Bio je ovo Ljubo kao javna ličnost. Pored ovoga on je pisac i reditelj. Kao što je rečeno, bio mu je prostor dosta dugo otvoren te smo se mogli susresti sa njegovim radom već odavno. Jedna od njegovjh najpoznatijih predstava, zbog koje pisac ovih redova zadugo nije odio u CNP, jeste “Kasandra”. Svojevremeno se mnogo trubilo o njoj. Kasandra kao lik je Ciganka koju su Ljubomir Đurković, Slobodan Milatović i Niko Goršić  sreli dok su u Zagrebu bili u nekoj kafani na otvorenom. Ovo ne izmišljam već je išao video prije predstave koji nam je otkrio tajne njenog stvaranja. Tu su śeđeli dok se niokle naminu Kasandra sa harmonikom koja im ispriča tri nevjetovatne priče. Bili su kao munjom pogođeni. I onda su stali i počeli razmišljati. Sjutradan su došli na isto mjesto. Prekośutra opet. Te su odlučili da prave predstavu. Kao što rekoh, ovo je prenošenje sadržaja videa.

Svaka je priča bila poprilično seksualnog karaktera. Loše je samo što nije zađeno dublje u psihologiju seksa, što nije govoreno o Edipovom, Jokastinom i Elektrinom kompleksu u psihološkom smislu. Ne. Kao da je cilj scenarista bio da što veću odvratnost kod gledalaca probude. Predstava je bila uređena kao talk show – medijator je bio Niko Goršić (jedan od scenarista) i tri žene su iznijele svoje priče uz njegovu pomoć. Zbog neke dinamike, medijator se odlučio da na djelove prčaju svoje pripovijesti. Prva je stupila u odnos sa posinkom, druga sa rođenim bratom/sestrom a treća sa mnogo starijim čovjekom za kojega se ispostavilo da joj je otac. Radnja je tako jednolična zbog lažne dinamike medijatora da nema potrebe da se dalje iznosi ono što su ove žene pričale – svodi se na prethodno rečeno.

Ovo nije bilo dramsko djelo jer su prećerali u naličenju sa talk show-om. Ne samo da nije dat nijedan odgovor na neko goruće pitanje već nije čak nijedno pitanje bilo postavljeno. Istinski reditelj ne bi nikad došao do ovolikog propusta. Središte pažnje je bilo samo način “prestupa” ovih žena. Cilj je bio izazivanje oprečne reakcije kod publike, bolje reći, izazivanje šoka. Za šta možete dobiti najveće državno priznanje kad se u svojoj struci nijeste pokazali? Da nije kao javna ličnost? Bilo bi zaista skandalozno da neko zbog fejsbuk statusa dobije nagradu a sve nagovještava da je tako.

Treba postaviti pitanja Ljubomiru taman kako ih je on onomad Ljumoviću postavio. Ljubo, je li te sramota da se i dalje izdaješ kao slobodoumnik kad si prihvatio priznanje koje je, evo dvadeset godina i kusur, državnim ljudima namijenjeno? (Liše rijetkih izuzetaka poput Dada Đurića kome je ta nagrada dodijeljena pred smrt). Zar nijesi primijetio da ti je nagrada dodijeljena da bi začepio? Bilo šta da bude – sad ti se mišljenje ne računa kao prije – ponudio si priliku da se država Crna Gora prema tebi s visoka odnosi. Ona tebi nagradu iako ti graješ na nju – te je uspjela pokazati neku lažnu širinu kojom će se zadugo dičit’. Da li ti zbilja misliš da si dostojan te nagrade kao umjetnik dok još uvijek imamo slikara i pisaca (i to dobrih!) koji nijesu niđe i koji jedva da imaju od čega živjet’?

 

Omagi Đuta

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3370

Objavio dana jul 2 2015. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV