Pro et contra: Studija razvoja Durmitora

Ski centar Durmitor je nastavio da protivzakonito proširuje terasu ispred Doma rušeći drveće koje je bilo najbliže objektu i koje mu je davalo dimenziju prirodnosti smatrajući blizinu drveća lošom osobinom prostora a zatim je terasa objekta ušla u šumu krčeći šumu i razbijajući zagrljaj šume i objekta. Na sve strane oko objekta podignute su šupe za zadovoljavanje potrebe ugostiteljskog objekta i čarolija je nestala. Dom se pretvorio u krčmu u planini kako je zamišlja priprosti seljak.

Objekat Doma planinara je napravljen do visine od jednog metra sa posebnim autohtonim i autentičnim materijalom – sigom iz Bukovice sa majdana u Podmalinsku. Sa tog majdana je i kamen od koga je zidan manastir Morača. Drvo za grede i unutrašnju konstrukciju Doma je posebno pripremljeno i specijalno tretirano i bilo je veoma skupo. Njegovo trajanje nije imalo granicu. Krov je bio od autentične drvene ljuske kojima se pokrivale kuće na Durmitoru od iskona. Neulaganjem u održavanje krova, počela je dvena ljuska da popušta pa su objekat pokrili limom što je dodatno degradiralo figuru doma i cijelu atmosferu.

Predajom objekta preduzetniku iz Nikšića funkcija doma planinara postaje konačni destruktivni ugostiteljski mješanac. Ne može da zadovolji restoransku funkciju jer je onemogućava osnovna ideja graditelja pa primitivni zakupac divlja sa arhitektonskim priprostim formama, dodajući krovove, betonirajući kamene podove i zastakljivajući terase, pokušavajući tako da divljim proširenjima i neukom rukom docrta nemoguće. Planinarski dom postaje restoran đe se služi brancin i pjevaju pjevaljke koje voli nikšička periferija. Poslovni poduhvat pogrešnog koncepta restorana od početka nije ima šansu. Pośetioci jezera su odbili koncept koji nije pristojan i nije bio saglasan sa prostorom i okruženjem. Zakupac planinarskog doma u svom pogrešnom konceptu odnosa restoran – ekološki osviješćena publika doživio je fijasko. Za Novu godinu nije imao pośetilaca a prvog januara u 4 sata objekat mu je bio uvijek potpuno prazan. Planinarski dom je nesumnjivo zapaljen a palikuće nijesu ni svjesne šta su uništile. Nijesu svjesni ni ideje i vizije koja je nosila funkciju niti izuzetnog ostvarenje te ideje u materiji.

Dakle nije dovoljno „tresnuti“ restoran na obalu Crnog jezera da bi on bio profitabilan. Još gore je uraditi to kontra javnom mnjenju okruženja i suprotno duhovnim trendovima vremena. Više vrijedi šolja toplog čaja u metalnoj ćikari na ledu Crnog jezera no svi brancini ovog svijeta u restoranu na obali. Jeftina eksploatacija i prevarantska zarada od simbola prirodnosti, neukaljanosti i slobode lako je prepoznatljiva od modernog čovjeka a to su glavni pośetioci i ljubitelji Crnog jezera. Klub garniture i zurenje u jezero nije dobra strana novog projekta. Kome je do zurenja u prirodu kroz velika stakla iz restorana kada ima tu prirodu u ruci samo pedeset metara dalje? Ljude dolaze na Crno jezero zbog jezera i autentične atmosfere, zbog svoje duše, a punjenje trbuha baš na jezeru nije u saglasju. Prepunjavanje trbuha uz dobar pogled je filozofija neukih i neobrazovanih restoratera, na žalost i JPNPCG, ali neće uspjeti na Crnom jezeru. Na Durmitoru ogromni broj pośetilaca traži autentični mir i duša svoju mjeru. Odavno je primijećeno da pod Durmitor dolaze ljudi koji pokušavaju naći rješenje i odgovor na okove bezličnih sila modernog vremena. Da nađu ljudsku mjeru za svoju dušu, bol, nerv i duh. Crno jezero je mjesto đe duša traži sebi lijeka a ne cirkuzantsko mjesto blagoutrobija i žderanja.

Naredna stranica